U svijetu na žalost postoji veliki broj djece koja su prisiljena da rade da bi imali osnovne uslove za život. Jedan dječak je naraskrsnici prodavao voće a ono što je stvarno želio je mnoge dirnulo.
Ostao je na svom mjestu, mršav, s malim ruksakom mandarina i velikim kaputom koji mu je bio prevelik. Bio je jedno od one djece koja ništa ne traže, samo su se nadala da će netko prepoznati njihov trud. Kad sam mu dao novac, odmah je odmahnuo glavom. Izjavio je da ih ne prodaje sam, što me potpuno zavelo – nikada nisam vidio dijete da odbija ponuditi. Umjesto da prihvati novac, prišao mi je bliže i pitao me mogu li mu pomoći na drugačiji način.
Promatrao me je onim iskrenim očima koje samo djeca imaju kad su u nevolji. Nisam bio svjestan što mogu očekivati. Nakon toga, uputio je zahtjev koji je bio potpuno neočekivan, taj me zahtjev odmah ostavio bez riječi te sam zaustavio auto i izašao da poslušam. Kad je uputio svoj zahtjev, učinio je to tako suptilno da sam ga jedva čuo. Izjavio je da ne želi novac, jer bi ga neki pojedinci dali iz prisile. Objasnio je da mu treba novac da nešto kupi, a onda sam shvatio da je to nešto važnije. Pogledao me s izvanrednom ozbiljnošću tipičnom za njegove godine. Zamolio je da ga samo slušaju.
U početku nisam razumjela, ali njegov je glas bio toliko iskren da sam osjetila stezanje u prsima. Opisao je kako je cijeli dan bio na raskrižju, okružen automobilima i ljudima koji su prolazili, a da ga nisu primijetili. Izjavio je da se osjećao neprimjetno. Teško mu je bilo osjećati se dobro zbog činjenice da ga nitko nije pitao kako je, je li gladan ili mu je hladno. Nakon što mi je otkrio svoju tajnu, rekao je da zapravo nije sam kupio mandarine. Objasnio je da ih je ubrao u dvorištu starog imanja, gdje živi s bakom. Baka je bolesna i ne može raditi, pa pokušava pomoći koliko god je to moguće.
- Dok je govorio, osjetila sam kako pokušava zadržati hrabrost, ali glas mu je povremeno drhtao. Priznao je da je samo mladić i da ne može puno promijeniti, ali da barem može pokušati. To me duboko razbjesnilo. Raspitao sam se što je točno tražio od mene. Izjavio je da ne traži da mu kupim mandarine, ne traži da mu platim gotovinom, već da ga jednostavno trebam slušati kao ljudsko biće. Netko bi mu trebao reći da dobro radi, samo ovaj put. Te su riječi bile gotovo nemoguće za disati. Nakon toga izgovorio je nešto što me jako dirnulo: “Samo želim da netko vidi da se trudim.”
Bio je to glas malog djeteta kojem je potrebna pomoć, a ne suosjećanje. Nakon toga shvatio sam zašto je odbio zahtjev. Sjeo sam pokraj njega i slušao njegov razgovor. Pričao je o svojoj baki, kako joj pomaže u svemu i kako ponekad preskače obroke kako bi jeo. Izjavio je da je zabrinut da će jednog dana ostati sam. Nisam čuo dijete da toliko govori o strahu i brigama. Rekao sam mu da nije neprimjetan, da ga mogu vidjeti i da također mogu vidjeti koliko se trudi.
Primijetio sam da mu se oči pune suza, ali je pokušao to izbjeći. Možda prvi put nakon dugo vremena, vjerovao je da ga netko drugi istinski razumije. Nakon što mi je objasnio kako bi ljudi često prolazili pored njega i savjetovali mu da “nađe posao” ili “ne gnjavi ga”, izjavio je da mu je to najteži dio, jer se on najviše mučio. Te su riječi bile razornije nego što sam očekivao. Dok smo stajali na pločniku, automobili su se pratili jedan za drugim, a nitko nije znao kakav se sukob događa uz cestu. To je bio trenutak koji me natjerao da ponovno razmislim o sebi. Rekao sam mu da ću mu kupiti sve mandarine kako bih mu dan učinio malo lakšim.
Međutim, nasmijao se i obgrlio glavom. Rekao je da svrha nije bila kupiti sve, već da ga netko sasluša. To je još više pojačalo intenzitet mojih osjećaja. Na kraju sam kupio dvije mandarine i objasnio mu da su to najznačajnije kupnje koje sam napravio. Nakon toga se pretvarao da se smije, ali je zapravo počeo plakati. Bio je to osmijeh koji je pokazao koliko mu je malo potrebno da se osjeća priznatim. Prije nego što sam otišla, komentirao je rečenicu koja mi je još uvijek svježa u sjećanju: “Hvala ti za danas”. To je bilo sve što sam željela.
Bilo je jednostavno, ali je imalo značajan utjecaj. Dok sam ulazila u vozilo, posljednji put sam ga pogledala. Sjeo je tamo, malen, ali moćan, s košarom mandarina i duhom koji više nije stario. Nakon toga, shvatila sam da je njegov zahtjev da ga se čuje bio značajan, jer je održavao ljudsku prisutnost u svijetu koji ga je zaboravio. I u tom točnom trenutku, zaklela sam se samoj sebi da više nikada neću susresti nekoga tko traži samo malo pažnje.
