Jedan mali i običan gest donrote i empatije se može vratiti kako ni u snu ne bismo očekivali a upravo to se desilo mladoj ženi iz naše priče koja je pomogla starici prilikom kupovine.
Platila sam namirnice starijoj ženi čija je kartica odbijena. Nisam shvaćala da će se dva dana kasnije, tijekom iste kupovine, dogoditi situacija zbog koje će moj sin viknuti nešto što će mi zalediti krv. Stala sam u red s trogodišnjim sinom ispred sebe, nadala sam se da neće dodati još jedan slatkiš u košaricu, jer je tog dana energija bila iscrpljena prije kraja dana. Plaća je nedavno primljena, ali umor je bio intenzivniji od bilo kakvog osjećaja ugode. Žena ispred mene izgledala je kao da ima oko 70-80 godina, nosila je samo najnužnije – kruh, mlijeko, konzerviranu juhu, krumpir i jednu pitu od jabuka.
Pažljivo je pregledavala svaku stavku dok je blagajnica pregledavala inventar, kao da je već imala svaki cent. Kada se na ekranu pojavio ukupan iznos, pokušala je platiti karticom, ali automat je zvučno signalizirao i prikazao da je transakcija odbijena. Blagajnica je ponovno pokušala, zaposlenici iza nje su počeli prosvjedovati, a netko iz publike je rekao da ako nemaju novca, neće izdržati red. Žena je isprva pocrvenjela, ali se zatim rukovala sa mnom i rekla da će vratiti pitu. Prije nego što sam se uspio zamisliti, čuo sam sebe kako uzvikujem da ću platiti pitu, dok je moj sin radosno mahao i želio joj lijep dan, ne znajući da će se dva dana kasnije u istoj trgovini dogoditi sasvim drugačiji događaj.
Moj sin je sjedio pored kolica, gledao je ispred sebe u ravnoj liniji, s uzbuđenjem koje mu je ispunjavalo želudac. Pratila sam njegov pogled i osjetila laganu napetost u želucu dok sam pokušavala shvatiti što vidi. Nakratko nisam vidjela ništa neobično, umjesto toga, promatrala sam nekoliko ljudi kako prolaze između redova polica i još nekoliko ljudi koji stoje mirno. Nakon toga sam je promatrala. Ista starija žena nalazila se nekoliko metara dalje, ali ovaj put nije bila sama, niti se pogrbila i šutila kao prije. Zadržavala je osmijeh, stajala i razgovarala s nekim dok je nosila kolica puna namirnica. Moj sin me povukao za rukav i rekao nešto što nisam razumjela, a zatim mi je objasnio da smo se oprostili od bake, a u glasu mu se čuo ponosan ton, kao da je prepoznao nekoga važnog.
- Još uvijek sam osjećala mješavinu zbunjenosti i zadovoljstva jer je izgledala drugačije nego prije samo dva dana. U tom trenutku nas je prepoznala. Oči su joj se povećale, a lice joj je postalo ozarije nego što sam ikada mogla zapamtiti. Izašla je iz kolica i izravno nam se obratila, s rukom na otkucajima srca kao da se pokušava ublažiti. Okrenula se prema nama oboma, a zatim je razgovarala s našim sinom. Rekla je da me odmah prepoznala i da se nada da će me ponovno vidjeti. Rekla je da pita od jabuka nije samo desert, već i poruka da su ljudi još uvijek sposobni vidjeti druge. Objasnila mi je da je kartica tog dana odbijena jer je banka nije prepoznala kao legitimnog klijenta zbog pogrešne predodžbe.
Izjavila je da se tijekom tog procesa osjećala nepoštovano i nevažno, dok su drugi ljudi samo uzdisali iza nje. Rekla je da je moj odgovor ponovno probudio njezin osjećaj dostojanstva te da je mislila da je izgubila sve od sebe. Moj dječak je zatim ponovno pozdravio ženu, a on je smanjio svoju visinu kako bi odgovarala njezinoj i zahvalio mu na tako obzirnom stavu. Objasnila mu je da je njegovo “zbogom, bako” bio najugodniji dio njezina dana, što je poboljšalo kvalitetu njezina povratka. Zatim je odmotala torbu i pokazala mi mali paket. Objasnila je da je posjetila trgovinu samo kako bi ga ostavila na info pultu u slučaju da me sretne.
Šal i poruka bili su prisutni, ruka kojom je napisala potonje bila je mala i sadržavala je mali ručno nacrtani šal. U poruci je pisalo da je cijeli život šivala i plela za druge, ali da gotovo nitko nije primijetio njezin trud, željela je da moj sin ima nešto što bi ublažilo njegovu bol, baš kao što je njezino srce bilo utješeno našom malom uslugom. Dok sam čitala riječi, osjetila sam knedlu u grlu. Pokušala sam joj objasniti da za to zapravo nema potrebe, ali me je nježno prekinula i rekla da ljudi ponekad ne mogu uzvratiti novcem, već pažnjom. Rekla je da je ključno da shvati da je trenutak značajan. Ljudi oko nas počeli su usporavati, neki su nas promatrali, ali nitko nije ispitivao.
Atmosfera je bila spokojna, gotovo temperaturno stabilna, kao da se neka nepoznata komponenta promijenila u toj trgovini. Kad se opraštala, moj sin me pogledao i rekao da se nada da ćemo uvijek pomagati starijim majkama u trgovini. U tom trenutku cijenila sam koliko djece utječemo na naše postupke, čak i onu koju smatramo malima ili beznačajnima. Dok smo se približavali izlazu, promatrao sam šal u ruci i shvatio koliko se tipičan dan može promijeniti zbog jednostavne stvari. Odluka donesena bez puno razmišljanja. Nije bio značajan gubitak, ali je imao značajan utjecaj.
Kod kuće sam strateški postavila šal na policu, znajući da će mi svaki put kad ga vidim prizvati sjećanje na tu ženu i njezin osmijeh. Moj sin je cijelu večer opisivao “baku iz trgovine” kao da je stekla novog prijatelja. Te večeri sam spavala s razumijevanjem da svijet ne mijenjaju značajni događaji, već male interakcije koje imamo s ljudima koje ne poznajemo dobro. Cijenila sam čudan način na koji se ljubaznost manifestira, uvijek kada je najmanje očekujemo.
