Kažu sa svako naše dobro dijelo bude nagrađeno kad tad a nagrada dolazi u najnevjerovatnijim oblicima. Upravo to se desilo jednom mladiću koji je pomogao maloj maci na ulici.
Vraćao sam se kad sam čuo tiho mijaukanje blizu vrta zgrade. Buka se smanjila, ali se i dalje čula, kao da netko pokušava komunicirati sa mnom. Prišao sam bliže, a zatim ga promatrao. Mali mačić se teško kretao između metalnih potpornja ograde. Bio je uplašen i drhtao, a svaki pokušaj kretanja povećavao je njegovu plašljivost. Polako sam mu prišao i pokušao ga umiriti. Nakon nekoliko minuta uspio sam ga nježno pustiti. Mačić me odmah okružio svojom flanelskom krpom, kao da je svjestan moje sigurnosti. Kratko sam se brinuo o njemu i smjestio ga u zaštićeniji položaj blizu ulaza.
- Mislio sam da je to kraj priče. Međutim, sljedećeg jutra, dok sam izlazio iz stana, naišao sam na nešto što me natjeralo da zastanem. Odmah sam shvatio da to nije slučajnost. Na pragu su uz zid bile postavljene dvije košare, jedna s hranom, a druga s vodom. Pored njih bila je mala kartonska kutija zamotana u papir kako se ne bi smočila. Kratko vrijeme sam jednostavno stajao mirno, pokušavajući zaključiti tko ga je mogao napustiti. U tom trenutku nisam ni pomislio na mačića od prethodnog dana. Uzeo sam karticu i pročitao kratki odlomak koji je napisalo malo dijete.
Primijetili su da se čini da se brinem o njihovom mačiću, te su stoga htjeli izraziti svoju zahvalnost. Poruka je bila jednostavna, ali značajna. Nekoliko rečenica koje sam očekivao imalo je emocionalniji ton nego što sam očekivao. U tom trenutku sjetio sam se kako se mačić odmah opustio kad sam ga pustio. Shvatio sam da ga nitko ne uzima bez pažljivog interesa. Netko je promatrao događaj iz daljine, možda kroz prozor, i sudjelovao u njemu. Ta me pomisao uplašila. Kasnije, dok sam izlazio iz zgrade, vidio sam mladića i ženu kako sjede na klupi. Uz njih su bili isti mačići, sada umotani u mali kaput. Dok su me promatrali, mlada žena se pretvarala da se smiješi, a zatim mi se tiho obratila. Shvatio sam da su ostavili poruku.
Opisali su mačića kao svog i objasnili da su bili jako zabrinuti zbog njegove odsutnosti. Objasnili su da nisu mogli sami prijeći ogradu zbog njezine visoke i tanke prirode. Promatrali su me kako pokušavam da je oslobodim i slavili su moj uspjeh. Kad sam to čuo, osjetio sam bol u grlu. Dječak je objasnio da su mi htjeli kupiti poklon, ali da nemaju novca. Umjesto toga, odlučili su ostaviti hranu i vodu kao način izražavanja zahvalnosti. Opisao je da su cijelu noć posvetili razmišljanju o svojim mogućnostima. Ova istina me potpuno utješila. Opustio sam se na klupi pored njih i mazio mačiće, koji sada nisu izgledali zabrinuto. Ista mala životinja zbog koje sam se tresao dan prije.
Sada je mahala i mahala koncem. Kontrast me potaknuo da razmislim o dugoročnom učinku koji je imala na mene. Neko vrijeme smo razgovarali o crtama lica mačića. Dali su mu ime koje predstavlja sreću. Nisam mogao izbjeći da se ne rugam važnosti. Sve se činilo da se savršeno povezuje. Kad sam došao kući, ponovno sam pročitao poruku. Nisam ga se riješio, već sam ga ostavio na polici. Ne kao podsjetnik na mačića, već kao podsjetnik na male radnje koje imaju značajan utjecaj. Taj osjećaj me pratio cijeli dan. Shvatio sam da nisam zaštitio samo jednog mačića. Također sam ublažio tjeskobu nekoga drugog, tko se bojao pada u pustinju, i nekoga tko je bio lišen sna.
I to mi je dalo predmet koji se novcem ne može kupiti. Jako sam zahvalan. Od tada, drugačije razmišljam o malim stvarima koje radim. Više ne razmišljam hoće li ih itko prepoznati ili ne. Jer ih je često teško prepoznati zbog njihove izravne korespondencije. To je zaključak. Svaki put kad prođem kroz ogradu, razmišljam o tom danu. Sjetim se prolaza, zdjela i dječje radosti. I to je uvijek isto iskustvo. Vrućina. Taj događaj me potaknuo da razmislim o tihoj demonstraciji brige. Nije potrebno to javno objaviti ili izložiti svima. To je sposobno promijeniti mali svijet jedne osobe. I ovo je najznačajnija promjena.
