Danas ljudi imaju sve manje empatije i rijetko žele pomoći drugima posebno ukoliko se radi o osobama koje ne poznaju. Jedan naš gest koji nas ne košta ništa nekome može značiti puno.
Razgovarat ću o jednoj naizgled beznačajnoj, ali ključnoj situaciji koja se događa u svakodnevnom životu. Bilo je to razdoblje koje je uslijedilo nakon povratka na fakultet, u kontekstu koji se isprva činio uobičajenim, gotovo monotonim, ali koji je imao neočekivanu vrijednost. Autobus je kasnio, što je dovelo do napetosti i nervoze među putnicima. Svi su već bili uznemireni, a atmosfera je bila ispunjena strahom. Možda mislite da je bilo dovoljno da sve stvari “izgore”, da netko pojača glas ili izrazi nezadovoljstvo. I upravo tamo, u tom metežu, prilika za gestu koja je promijenila cjelokupni doživljaj trenutka.
- Na krajnjoj stanici autobusa mlada je dama pokušala izvući svoj kofer između malih sjedala. Pokušavala je i bilo je očito da sama njezina snaga nije dovoljna. Promatrao sam je nekoliko sekundi prije nego što sam shvatio da će joj trebati pomoć. Ustao sam, krenuo prema njoj i uz blag osmijeh rekao: “Pusti mene”. Te dvije riječi bile su dovoljne da usade osjećaj empatije i razumijevanja. Nosio sam kofer sve do ulaza, čime sam riješio problem koji joj se u tom trenutku činio značajan problem.
Dok sam se vraćao na mjesto, čuo sam čovjeka u autobusu kako govori: “Kakav gospodin!” Bila je to izjava izražene zahvalnosti i šoka, možda čak i poštovanja, to je dovelo do porasta u meni. Taj je osjećaj bio toliko intenzivan da sam vjerovao da mogu istrčati ispred autobusa, kao da sama rečenica povećava moju moć. Ono što ovu pripovijest čini posebnom ne temelji se samo na fizičkoj radnji nošenja kofera, već i na emocionalnoj podlozi koja je sve to pratila. Kada su ljudi u stresnim situacijama, poput dugog čekanja ili nervoze zbog kašnjenja, obično se izražavaju negativne emocije.
U ovom podneblju rijetkost je da netko pokaže ljubazan čin, jer svi su okupirani sobom i svojim nezadovoljstvom. Međutim, upravo u tim prilikama i najmanja radnja može imati značajan učinak. Čin pomoći mladoj dami nije bio samo praktičan. Predstavljao je potencijal za postojanje čovječanstva u svim okolnostima. Jednostavan čin ustajanja i sudjelovanja postao je snažna poruka da svijet nije lišen dobrih namjera i iskrenih djela. Oni oko nas promatraju kada se netko izdvoji usred općeg mraka i učini nešto nesebično.
Zbog toga je komentar “kakav gospodin” bio reprezentativan za osjećaje ostalih putnika, možda i želju da privremeno pobjegnu od vlastite nervoze. Taj je trenutak također pokazao još jedan aspekt traga koji ostavljaju male stvari; koliko duboki mogu biti. Iako mlada djevojka možda nije očekivala pomoć, cijeli je događaj izazvao osjećaj ponosa i zadovoljstva. Nije to bio osjećaj trijumfa, već unutarnje zadovoljstvo jer sam vjerovao da sam postigao nešto značajno. Kada vjerujete da ste nekome olakšali dan, ili da ste drugome unijeli malo topline u iskustvo, tada shvatite da se upravo u tim malim djelima očituje prava snaga čovjeka.
U društvu koje često otuđuje druge, promiče vlastite brige, telefone i stalnu žurbu života daleko od njih, ove situacije postaju značajne. Sugeriraju da nismo izolirani od svijeta koji nas okružuje, već da smo povezani s njim. Svatko od nas može učiniti da se netko osjeća bolje, smirenije ili radosnije. Također, širi se poštovanje zahvalnosti. Kad je netko prepoznao gestu i komentirao je, nije to ostalo samo između djevojke i mene. Cijeli autobus doživio je drugačiji osjećaj. Napeta lica postala su opuštenija, a stres se smanjio. To je moć ljubaznosti: razmnožava se brže nego što mislimo i ima veći učinak na atmosferu nego što možemo zamisliti. Trenuci poput ovog također nam usađuju koliko je važno ne zanemariti male detalje.
Povremeno vjerujemo da naš trud nitko neće prepoznati, da je malo ili nimalo vrijedan. Međutim, upravo te male radnje često imaju najveći utjecaj na naš karakter. Oni nas oblikuju i ostavljaju trajni trag u našim životima, kao i u životima onih koji ih susreću. U konačnici, završni događaj u autobusu koji slijedi nakon fakulteta nije samo uspomena, već je i katalizator za dnevnu priliku da se napravi mali dar nekome u potrebi. Čak i kada postoji nervoza, kada ljudi postanu frustrirani, kada sve izgleda sivo, dovoljno je sve promijeniti.
Ruka pomoći, “dopusti mi” ili jednostavan osmijeh mogu biti učinkoviti u ublažavanju stresa. Ova značajna prilika upućuje na zaključak da u životu ne bismo trebali čekati značajne prilike da pokažemo svoju ljudskost. Dovoljno je biti prisutan i spreman odgovoriti kada je to prikladno. Upravo u ovom trenutku od nas se najmanje očekuje da otkrijemo snagu dobrote, pažnje i empatije kojom mijenjamo sebe i druge.
