Na svijetu postoji veliki broj siromašnih ljudi a ono što je najstrašnije je i da je ogroman broj djece koja nemaju ni osnovne uslove za život a koja se bore na sve moguće načine.
Bio je vitak, u izblijedjeloj majici kratkih rukava, s kutijom peciva na prsima. Predložio je da se strancima daju oprezno, bez inzistiranja, poput nekoga tko je u boli, ali ne želi pobjeći. Kad sam mu dao novac i rekao mu da mi ne da ni muffin, bio sam šokiran odgovorom koji nisam očekivao. Odmahnuo je glavom, a zatim napravio nekoliko koraka, gotovo prestrašen. Tiho je rekao: “Ne mogu ga prenijeti kući.” Zbunilo me je koliko god je to moguće, a i sada također. Njegove oči nisu bile oči malog djeteta koje želi zaraditi puno novca, već malog djeteta koje nije u stanju sudjelovati u nečemu što je njegov najprirodniji dio.
Shvatio sam da postoji priča koju je dugo skrivao. Kad sam ga upitao zašto ne može primiti novac, pogledao me je i rekao nešto zbog čega sam spustio glavu. Kad je konačno rekao što misli, učinio je to jedva čujno, kao da je zabrinut da ga netko neće prepoznati. Izjavio je da ne smije vratiti novac kući, jer bi, kako je objasnio, to “izgledalo pogrešno”. Nisam razumio što pokušava reći, ali sam uspio zaključiti da se bori sam sa sobom. Rekao mi je da nitko nije tražio da prodaje peciva.
Nedostajala mu je autorizacija, zaštita i sustav podrške. Izjavio je da ih kupuje od pekare po niskoj cijeni, a zatim ih prodaje kako bi ostvario malu zaradu. Međutim, kod kuće to nitko ne bi trebao vidjeti. Upitao sam ga zašto. Zastao je, duboko udahnuo i rekao da ne želi da se itko osjeća loše što donosi gotovinu, a ne mora je platiti. Izjavio je da je zabrinut da će to negativno utjecati na nekoga, jer svatko pokušava preživjeti na svoj način. Objasnio mi je da je dugo vremena vladala tišina u kući. Izjavio je da im je obično teško kao obitelji, ali da je situacija takva da svaki brend ima značajan utjecaj – ne samo financijski, već i emocionalno.
- Te su mi se riječi urezale u pamćenje. Zatim je objasnio da cijene daleko od svoje strukture. Želi izbjeći da ga prijatelji vide, izbjegavajući tako pitanja na koja ne može odgovoriti. Njegov nedostatak samopouzdanja bio je simpatičan, ali i iritantan. Rekao je da odmah koristi sredstva koja dobije. Kupuje nešto hrane i osnovnih potrepština, ništa previše komplicirano. Ako se vratim kući više nego što bih trebao, rekao je, “vjerovat će da sam učinio nešto krivo.” To je za mene pojačalo intenzitet više nego što sam očekivao. Čuo sam ga kako govori o svojoj želji da izbjegne odgovornost. Da je jednostavnije misliti o njemu kao da jednostavno luta gradom.
Rekao je da se na ovaj način osjeća ugodnije, jer nitko ne gleda u njegov ruksak i ne postavlja pitanja. Žemljice je smatrao da su istovremeno njegov teret i njegov spas. Činilo se da ima više odgovornosti nego što mu godine dopuštaju. Bilo je nevjerojatno koliko je predanosti bilo uključeno u tako sićušno tijelo. Upitao sam ga želi li odmah jesti, jer se činilo da ima puno energije. Izjavio je da će jesti tek kada postigne svoj cilj prodaje barem jednog vozila tijekom dana. To nije izgledalo kao reakcija djeteta, već kao borba za preživljavanje. Nakon nekoliko šutnji, komentirao je teškoće svega za njega, rekavši da je najgori aspekt stvari to što nitko ne zna koliko se bori.
Izjavio je da ljudi vjeruju da traži donacije, ali u stvarnosti tiho i proaktivno zarađuje novac. Zbog toga mi se steglo grlo. Objasnio mi je da bi ponekad kući završio samo s jednim kolačićem, ali bi se tada pretvarao da je sretan kako ne bi izazivao zabrinutost. Izjavio je da mu ne treba puno – samo da nasmije brata ili sestru kada primijeti da je donio nešto za jelo. Rekao je da je najsretniji kada može kupiti mlijeko. Objasnio je da kod kuće ta riječ najviše znači njegovom mlađem bratu, koji ga uvijek pozdravlja s osmijehom, ne razumjevši izvor tog izraza. Te su riječi bile i inspirativne i bolne.
Predložio sam mu da mi kupi sve peciva, ali je odbio, rekavši da nema novca za mene. Izjavio je da je to pretjerano i da će izazvati pitanja po povratku. Zamolio me je samo da mu danas kupim jedno. U tom trenutku sam razumio njegovu bol – nije želio ništa više, samo potrebnu količinu. Kad sam uzeo nekoliko plahti i platio ih, činilo se da želi nešto reći, ali se bojao to učiniti. Na kraju je tiho prokomentario: “Hvala vam što ste me pitali zašto.” To je bio najveći dar koji sam mogao primiti.
Dok sam odlazio, ponovno sam se okrenuo. Promatrao sam ga kako pažljivo slaže peciva, spremajući se nastaviti svoj dan kao što je to učinio -bez ikakve očite žurbe ili brige za većinu ljudi. Međutim, više nije ostajao nezapažen od mene. I tada sam shvatio da najveće bitke vode najmanje slavljeni među nama: oni koji ne traže pljesak, već samo malu šansu za preživljavanje.
