Vanja Gudac, koji danas ima 43 godine, u teškoj je situaciji zbog obične žudnje za običnim smokvama. Cijela njegova obitelj sada je u žestokoj borbi za njegov život, jer je njegova želja za ovim voćem izazvala teške posljedice. Unatoč činjenici da su svi liječnici izgubili nadu u njegov oporavak zbog njegove 73-dnevne kome uzrokovane nedostatkom kisika u mozgu, njegova obitelj odbija odustati od njega. Dodatno, postoji neka nada u obliku njegovog blagog reagiranja na određene zvukove.
Nakon hospitalizacije zbog zdravstvenih problema, 43-godišnja Vanja iz Hrvatske doživjela je opasan incident. Ubrzo nakon što je primljen, pronađen je srušen na podu toaleta. Otkriveno je da mu se smokva koju je konzumirao zaglavila u grlu, što je rezultiralo nedostatkom kisika u njegovom mozgu i naposljetku ga dovelo u komu. Dotadašnja idilična egzistencija obitelji Gudac srušila se u tren oka, kao da se sruši špil karata.
Tijekom prva dva tjedna komatoznog stanja, Vera Gudac, majka pacijenta, prisjeća se mučnog iskustva. Medicinski stručnjaci neprestano su upozoravali obitelj da se njihova voljena osoba neće izdržati, ali čudesno, nakon tog tmurnog razdoblja, promijenili su melodiju i počeli se raspitivati kada pacijent može biti otpušten. Kao što Vera kaže: “Bio je sličan neživom predmetu. Glazba, snimke i glasovne poruke kod Vanje izazivaju najpovoljnije reakcije.
Tatjana Popović Naglić ispričala je kako ga svakodnevno posjećuje, sa sobom donosi pjesme, čestitke i pozdrave nepoznatih ljudi koji se nadaju brzom oporavku. Za nju je najveće zadovoljstvo primiti stisak ruke i mig. Unatoč tome što su institucije napustile Vanju, Tatjana ostaje ustrajna u svojoj privrženosti njemu. Vlado Naglić, brat subjekta, iznio je svoje mišljenje o bratovoj zbirci videa i slika. U izjavi za TV Dnevnik ustvrdio je kako svaki medij služi kao hrana za dušu njegova brata i djeluje kao poticaj za svjetliju budućnost.
Vanjina obitelj vjeruje da mu se može pomoći i upravo zato. Popović Naglić je rekla: “Molimo one koji su slušali Vanjinu priču da nam pošalju poruku ako ste u mogućnosti. Ne mora biti ništa opširno, samo običan pozdrav ili priznanje. Vanja odgovara pozitivno na takve geste, i to je sve što mu trenutno treba, što mi možemo pružiti. Dodavanje glasovnih poruka i glazbe vašoj dnevnoj rutini može biti korisno. U Kliničkoj bolnici Dubrava neurokirurginja Marina Raguž potvrđuje da je stimulacija mozga bolesnika u komi porukama izvediva. Raguž pojašnjava da obitelji često razgovaraju s pacijentima, puštaju glazbu i izvode druge stimulativne radnje jer postoji mogućnost da takve radnje aktiviraju mozak.
Prema njezinim riječima, u Hrvatskoj je dokumentirano mnogo slučajeva sličnih Vanjinom. Dodala je kako ima nekoliko neobičnih slučajeva, posebice kod djece. Dijete koje je umrlo od gušenja zbog klikera razmatrano je za duboku moždanu stimulaciju. Drugo dijete, koje je napuhalo balon i potom se ugušilo, trenutno je pod liječničkom skrbi. Studija koju su proveli ona i njezin kolega liječnik uključivala je eksperimentiranje s subjektima kako bi ih doveli na razinu svijesti na kojoj je komunikacija bila moguća. Rezultati su pokazali da je približno 30% ispitanika uspješno probuđeno. Kako bi netko bio prikladan za ovu metodu, mora zadovoljiti niz kriterija uključujući neurofiziološke, neuroradiološke i kliničke standarde. Mora se uzeti u obzir i stanje pacijenta te razne radiološke pretrage kako bi se utvrdilo postoji li signal između mozga i periferije, objasnila je.
Uobičajena je zabluda da se scenariji prikazani u filmovima, u kojima se netko sam probudi nakon što je bio u komi duljeg razdoblja od 15 godina, stvarno događaju. Međutim, nema dovoljno podataka koji bi poduprli medicinsku mogućnost takvog događaja. Kako je objavljeno, pacijent koji je godinu dana bio u dubokoj komi probuđen je i prema riječima govornika pokazao je neke znakove oporavka. Pojedinci kao što je Vanja nalaze se na periferiji zajednice. Prema Ragužu, pojedinci poput Vanje nalaze se na periferiji društva bez ikakvog osjećaja pripadnosti. Ti se pojedinci ne uklapaju u kategorije kao što su palijativni, onkološki ili postoperativni pacijenti, ostavljajući tako prazninu u zdravstvenom sustavu koju tek treba riješiti. Raguž predlaže da bi uspostavljanje sveobuhvatnog neurorehabilitacijskog centra koji nudi odgovarajuću skrb i eksperimentalne tretmane bilo održivo rješenje za ovaj problem.
