U današnjem društvu još uvijek se suočavamo s prisustvom incesta, što ozbiljno pogađa pogođene obitelji. To je slučaj i s obitelji o kojoj ćemo govoriti, koja je godinama bila uključena u unutarporodične odnose. Incest izaziva snažno gađenje i odbojnost, a historija pokazuje da takvi odnosi nisu bili rijetkost.
Fenomen ponovljenog rađanja djece iz bliskih rođaka zahtijeva pažnju. Povijesni podaci otkrivaju da su ovakvi odnosi često bili prisutni među privilegiranim slojevima društva, uključujući vladajuće klase i bogate obitelji, dok se slični slučajevi pojavljuju i u ruralnim područjima. Obitelj Whitaker, koju čine Lorjen, Rai, Timi i drugi rođaci, suočava se s teškim životnim uvjetima i mentalnim poremećajima koji dovode do zbunjenosti i dezorijentacije.
Dokumentarist Mark Lait je tijekom nedavnog podcasta podijelio svoje iskustvo s obitelji Whitaker. Opisao je neobično obiteljsko okupljanje koje je bilo ispunjeno čudnim ponašanjem članova obitelji. Tijekom jednog incidenta, jedan član obitelji iznenada je vrisnuo i pobjegao, dok su mu se hlače skliznule, što je dodatno naglasilo potrebu za policijskom pratnjom pri daljnjim posjetama. Obitelj Whitaker je poznata po dugoj tradiciji mješovitih brakova, što rezultira značajnim kognitivnim poteškoćama i govornim poremećajima među članovima.
Ray Whitaker se suočava s izazovima u komunikaciji, jer umjesto tipičnog govora koristi gunđanje i lajanje. Postoje nagađanja da bi mogao imati neverbalni autizam treće razine, što je pogoršano krvnim srodstvom koje uključuje brak između blizanaca i njihove sestrične. Ova genetska povezanost značajno povećava rizik od neuobičajenih genetskih poremećaja.
Prema Dr. Alexu Praysonu iz Nacionalnog vijeća za rehabilitacijsko obrazovanje, brak između bliskih rođaka može povećati rizik od nasljeđivanja DNK povezanih s autizmom i srodnim poremećajima. Dr. Prayson je u svom radu istaknuo da postoji vidljiva povezanost između moždanih abnormalnosti kod osoba s autizmom i onih s poremećajima uzrokovanim inbredom.
Studije snimanja mozga pokazale su da djeca s takvim genetskim poremećajima imaju različite varijacije u strukturi mozga u usporedbi s neurotipičnim vršnjacima. Iako Ray ne može verbalno komunicirati, uspješno koristi gunđanje, lajanje, geste i mimiku da prenese svoje odgovore. Na primjer, kada ga pitaju o obroku, pokazuje svoj sendvič, a kada govore o preminulom bratu Freddyju, pokazuje na grob. Ove metode omogućuju mu da jasno izrazi svoje misli i razumije pitanje, unatoč govornim poteškoćama.
Osobe s autizmom ili poremećajem pažnje/hiperaktivnosti često koriste metode zvane “stimming” (stimulacija) kako bi upravljale svojim senzornim iskustvima. Ova praksa može uključivati različite neobične pokrete ili zvukove, poput lajanja, gunđanja, lupanja glavom, grickanja noktiju ili drugih specifičnih gesta.
Stručnjaci sugeriraju da se ove radnje koriste kao način da se bolje nose s intenzivnom stimulacijom ili kada tradicionalne metode upravljanja emocijama ne djeluju. Iako uzrok autizma još uvijek nije potpuno razjašnjen, znanstvenici smatraju da je rezultat kombinacije genetskih i okolišnih faktora.
