Postoji izreka koja kaže da je ćutanje zlato i da je u mnogim situacijama pametnije neke stvari zadržati za sebe. To je tvrdio i najpoznatiji psihoanalitičar Sigmund Frojd.
Sigmund Freud koji se smatra ocem psihoanalize, ostavio je nasljeđe koje i danas utječe na način na koji danas razumijemo ljudski duh. Nije bio samo znanstvenik koji je proučavao snove i potiskivao želje – bio je i promatrač ljudskog duha, čovjek koji je razumio da naše riječi, djela i odluke često nisu rezultat svjesne namjere, već rezultat unutarnjih sila koje su nevidljive.
Njegove teorije o nesvjesnom, namjerama i emocijama utjecale su na način na koji su ljudi doživljavali sebe i druge. Međutim, osim složenih ideja psihoanalize, Freud je u svojim mislima često davao jednostavne, spasonosne savjete koji su utjecali na sve, bez obzira na njihovo obrazovanje ili zanimanje. Među njima, dva pravila su posebno značajna koja opisuju kako održati unutarnji sklad, sačuvati vlastitu energiju i razviti znanje o tišini. Freud je smatrao da svaka inteligentna osoba mora razumjeti što ne bi trebala dijeliti s drugima. To je tajna emocionalne moći.
1. Ne raspravljajte o planovima dok se zapravo ne provedu. Freud je jednom izjavio da ako namjeravate uništiti svoje planove, recite ih svima. U početku se glasnoća čini pretjerano agresivnom. Nije li uobičajeno da ljudi žele komunicirati svoje ideje, dobiti podršku i odobrenje? Međutim, Freudov savjet ima dublje psihološko značenje. Kada otkrijemo svoje planove drugima, naš mozak bilježi postupak kao skroman uspjeh. Doživljavamo privremeno povećanje zadovoljstva, kao da smo već napredovali jedan korak.
- Međutim, ne činimo to. Ova percepcija uspjeha je pogrešna i umanjuje stvarnu motivaciju za izvršenje plana. To je uobičajeno među mnogim pojedincima koji žele pokrenuti tvrtku, napisati knjigu ili promijeniti profesiju. Oduševljeni su, dijele svoje uzbuđenje sa svima oko sebe, dobivaju priznanje i pomoć. Međutim, nakon nekoliko dana ili tjedana, početna energija se gubi. Umjesto da se poduzme akcija, ostaje samo dojam da je posao već obavljen – a plan je netočan.
Freud bi nam savjetovao da ne čuvamo tajnu ili da imamo nepovjerljiv ili zatvoren um, već da zaštitimo ono što je još uvijek ranjivo. Rani koncept sličan je sjemenu koje je izloženo hladnom zraku tuđih mišljenja, kritika i očekivanja. Ako se sjeme prerano izloži surovoj klimi tuđih života, može uvenuti prije nego što uspije izrasti. Primjer iz svakodnevnog života koji to prilično dobro ilustrira: čovjek koji godinama mašta o vlastitom restoranu konačno se odvaži i stvori ga.
Svima nestrpljivo otkriva jelovnik, dekor i lokaciju. Ubrzo počinju pristizati izjave s namjerom poboljšanja stvari – tržište se smatra teškim, nema dovoljno sredstava, njegove ideje su nerealne. Pod pritiskom kritike, njegov entuzijazam nestaje. Umjesto da gradi, počinje sumnjati. Na kraju, popušta. Da je šutio, vjerojatno bi danas posjedovao uspješnu tvrtku. Šutnja se tada ne smatra znakom tajnosti, već sredstvom zaštite vaše unutarnje strasti. Kada ideja sazrije, kada je sposobna preživjeti perspektive drugih pojedinaca – tek tada je prikladno podijeliti je.
2. Nemojte s oduševljenjem govoriti o svojim postignućima pred svima. Freudove druge misli su također prilično oštre: Ako želite stvoriti neprijatelje, onda biste trebali razgovarati o svojim postignućima. Iza ove rečenice ne stoji samo cinizam, već sveobuhvatno razumijevanje ljudskog duha. Ljudi se instinktivno suprotstavljaju drugima. Kada netko uspije u nečemu u čemu mi nismo, obično to doživljavamo kao opasnost, a ne kao inspiraciju. Zavist nije uvijek skrivanje zlonamjerne namjere; ona također može biti nesvjesna reakcija.
Freud je smatrao da su te emocije svojstvene čovječanstvu i da će mudra osoba znati gdje i s kim podijeliti svoju radost. Svrha nije prikriti naša postignuća ili umanjiti rezultate koje smo postigli, već prepoznati na koga se oslanjamo da bismo to učinili. Neki će ljudi biti oduševljeni uspjehom, ali drugi će vjerovati u vlastiti neuspjeh u tuđi uspjeh. Zato Freud predlaže da o svojim postignućima razgovaramo samo s onima koji nas poznaju i dovoljno nas dobro razumiju da cijene uloženi trud i borbu.
Oni će zadovoljstvo osjetiti kao kolektivno, a ne kao sukob. Zanimljivo je da se isti princip primjenjuje i na rješavanje problema. Neki pojedinci ne mogu a da ne žele znati sve. Troše energiju drugih ljudi, hrane se dramom i preprekama drugih ljudi. Freud bi ih nazvao emocionalnim parazitima – pojedincima kojima nedostaje želja za razumijevanjem, već umjesto toga traže emocionalnu hranu.
Zato su njegove preporuke specifične: ne samo što govori, već i kome to govori. Ta selektivnost se ne smatra hladnom, već emocionalnom higijenom. Slično načinu na koji se brinemo o svojim tijelima, trebali bismo se brinuti i o mentalnom prostoru koji nastanjujemo. Nemaju svi pravo učiti o našim manama, ali nemamo ni pravo učiti o svojim uspjesima. Moć u mraku Freud bi vjerojatno tišinu smatrao nedostatkom zvuka, već mjestom u kojem se razvija moć.
U njoj su ideje, koncepti i prosudbe potpuni. U svijetu koji zahtijeva da dijelimo sve, uključujući emocije i fotografije, umjetnost tišine postaje sve rjeđa. Kao rezultat toga, mudri ljudi ne izbjegavaju strah od neuspjeha, već odlučuju zadržati stvari za koje vjeruju da ih vrijedi sačuvati dok ne postanu dovoljno kompetentni da samostalno stoje. U tihom stanju, kompozicija je ono što će kasnije govoriti samo za sebe.
