Naše4 ime i prezime je i naša osnovna identifikacija i ime koje nam roditelji izaberu o rođenju će nas pratiti cijeli naš život. Danas vam donosimo jednu neobičnu priču na ovu temu.
Ime ima sposobnost definiranja pojedinca na nepredvidive načine. Dok su neka imena odabrana s ljubavlju, druga odaju počast poznatim ličnostima, a neka proizlaze iz spontanih trenutaka i emocija. Primjer za to je život Tita Misimovića, koji je rođen 1986. godine u ljupkom selu Vrbaška kod Gradiške, a koji je postao nesvakidašnja životna priča. Njegovo ime, koje izaziva niz reakcija od osmijeha do podsmijeha i zaprepaštenja, nije bila tek slučajna pojava; nego je to proizašlo iz očeve odluke, pod utjecajem osobnih uvjerenja i političke klime tog vremena.
- Po povratku iz Australije, Vitomir Misimović svom je sinu dao ime Tito, ali ne iz ideološke sklonosti Josipu Brozu, već kao ironija i otpor sistemu koji je utjecao na njegovu generaciju. U to je vrijeme sjećanje na bivšeg jugoslavenskog predsjednika bilo sve manje, a pogledi na njegovu ostavštinu bili su polarizirani; ipak, Vitomirov izbor bio je i provokativan i osebujan. Duhovito je artikulirao svoje obrazloženje, rekavši: “Psujem svog Tita, a ne Broza. Mali Tito je od malih nogu doživljavao nelagodu i zbunjenost vezanu uz njegovo ime.
U školi je često bio izložen zadirkivanju od strane vršnjaka, a odrasli su ga često tražili da ponavlja svoje ime. Iako nije mogao shvatiti razloge iza takvih odgovora, osjećao je da njegovo ime ima značenje koje je bilo izvan njegove kontrole. Kao dijete često se borio s osjećajima srama i nelagode, osobito u okolnostima kada je njegovo ime izazivalo smijeh ili čuđenje. Posebno izazovan trenutak nastupio je kada su svećenici odbili krstiti njegovu djecu samo zbog njegova imena. Kao odgovor, odlučio je prihvatiti drugačije ime za crkvene zapise – Tomislav.
Ipak, taj izbor nije značio odricanje od svog identiteta. Umjesto toga, kako je vrijeme odmicalo, shvatio je da njegovo ime predstavlja više od puke oznake; bila je isprepletena s njegovim narativom i individualnošću. Postupno ga je prigrlio s ponosom, naučivši ovo “teško” ime smatrati osobnim amblemom. Život ga je doveo u Glinu, gdje trenutno živi kao cijenjen član zajednice, otac četvero djece i pojedinac koji je unatoč brojnim izazovima izgradio svoj svijet.
Njegovo je ime i dalje predmet rasprave, ali ne kao izvor tereta, već kao točka interesa. Među prijateljima i susjedima, to se razvilo u dokaz snage karaktera i osobne hrabrosti. Tito je potom svom drugom sinu dao ime Dragoljub kako bi odao počast Draži Mihailoviću, partizanskom protivniku Josipa Broza. Ovaj je izbor izazvao daljnju raspravu zbog svojih simboličkih implikacija – Tito i Draža zajedno su odrasli pod istim krovom. Iako njihov odnos nema političku relevantnost, pretočio se u lokalnu anegdotu, često spominjanu uz opasku: “Vidite kako su Tito i Draža odrasli zajedno.”
Ovaj narativ nadilazi puku nomenklaturu. Sažima teme identiteta, prihvaćanja i unutarnje otpornosti. U kontekstu Tita, njegovo ime nije povezano samo s bivšim vođom; nego služi kao reprezentacija pojedinca koji je ovladao umijećem autentičnog življenja, neovisno o društvenoj prosudbi. Čak i tijekom intimnih prilika kao što je vjenčanje, ime je nastavilo izazivati primjedbe i humor, s komentarima poput: “Zora se udala za Tita.” Međutim, ispod te površine ležala je duboka priča o ljubavi, prihvaćanju i hrabrosti. Trenutno Tito živi bez ogorčenosti. Posjeduje obitelj, karijeru i osjećaj dostojanstva.
Iako njegovo ime još uvijek izaziva odgovore, te reakcije sada nose element poštovanja. Pojavljuju se pitanja o njegovom značaju, ali on shvaća da se to ime integriralo u njegov identitet – ne kao uteg iz prošlosti, već kao dokaz njegove individualnosti i hrabrosti da prigrli sebe. Nadišao je oznaku da je samo “onaj s neobičnim imenom” i razvio se u živuću pripovijest određenog doba, čovjeka koji je transformirao svoje ime u osobnu sagu koja prenosi poruku da pravi ponos potječe iznutra, a ne iz vanjskih izvora.
Na upit koji je najpoznatiji pojedinac s kojim se susreo ili upoznao, sa smiješkom govori o Zoranu Adžiću; međutim, postoji duboka dubina njegovog odgovora. Čini se da je on čovjek koji se suočio s nedaćama, pronašao humor u svojim iskustvima i na kraju prigrlio život u svim njegovim zamršenostima, potpuno prihvaćajući ime koje danas nosi bez rezerve.
