Prije tri dana je preminuo Halid Bešlić a društvene mreže su preplavljene porukama oproštaja od njegovih prijatelja kolega i obožavatelja. Danas govorimo o jednom od njegovih najvećih hitova.
Halid Bešlić, koji je preminuo u Sarajevu u 72. godini života, iza sebe ostavlja značajan dio stvaralaštva. Njegove pjesme nisu se izvodile samo na koncertima, već su postale uobičajena pojava u svakodnevnom životu. Slušale su se na slavljima, obiteljskim okupljanjima i u trenucima tuge. Pjesme poput “Miljacke”, “Prvog poljupca”, “Neću, neću dijamante”: i “Sarajevo milo moje” vezane su za kolektivno pamćenje cijele regije. Ove pjesme imaju povijesnu svrhu i ostavljaju neizbrisiv trag u kulturnoj baštini Balkana. Jedna od njegovih najslavnijih pjesama, Vraćam se majci u Bosnu, izazvala je kontroverze.
- Dugo se namjeravalo posvetiti Suzani Mančić, ali je stvarni narativ bio drugačiji. Tekst pjesme je inspiriran mladom ljubavi njegovog sina: Emir je imao vezu sa Draganom, koja je bila iz Beograda, ali i vlastita inspiracija. Iz pripovijetke se rodila pjesma koja će nas pratiti za sva vremena. Kasnije je Mančić priznala da joj ta pjesma ne bi bila primjerena, jer za to vrijeme Halida nije ni prepoznala. Ova pjesma pokazuje kako se osobna iskustva pretvaraju u univerzalne poruke koje razumiju tisuće pojedinaca. Dok su neke pjesme bile inspirirane osobnim iskustvima, druge su bile posvećene naciji kao cjelini.
“Romanija” je uobičajena pjesma koja se obično izvodi uz ili tijekom vjerskih obreda i drugih događaja. Khalid se nadao da će pjesma predstavljati duh njegovog kraja, pa je svoju strast prema glazbi posvetio svom rodnom području i izrazio svoje emocije kroz riječi i melodiju. U tom su djelu uklopljene etničke, vjerske, političke i glazbene komponente pjesama, što je rezultiralo stvaranjem nacionalne himne Rumunjske. Na taj je način Bešlić pokazao kako slikar može prenijeti duh svoga zavičaja i predstaviti ga što većoj publici. Njegovo stvaralaštvo uvijek je bilo popraćeno iskrenim emocijama.
Njegov glas je bio prepoznatljiv po svojoj lakoći i snazi, a emocija koju je pustio dovela je do povezivanja ljudi na Balkanu i njegove glazbe. Dokumentirao je ljubav muškarca i žene kao i njihovu ljubav prema domovini, druženju i jednostavno životu. Ta je istina bila uzrok njihove današnje popularnosti. Nakon njegove smrti, Sarajevo mu je posvećeno na način vrijedan legendi. Cijela je zajednica sudjelovala u tim pjesmama koje su opisivale njihov život. Nije to bila samo proslava odlaska, već izjava da se Khalidova ostavština još pamti.
Slične izvještaje napisao je i Balkanski odjel Al Jazeere, a naglasak je bio na činjenici da su njegove glazbene sposobnosti omogućile vezu između ljudi različitog porijekla ili prebivališta. Kada se to promatra iz šire perspektive, očito je da Khalid nije bio samo pjevač. Simbolizirao je emocije, predanost i povjerenje. Njegove su pjesme dosljedno opisivale njegovo podrijetlo i prebivalište, ali su bile i univerzalne u opisu. Zato su ih tražili i izvodili pojedinci od Slovenije do Makedonije. Dnevni avaz smatra da je Halid bio slikar koji je imao sposobnost spajanja popularne muzike s moderniziranim zvukom, skladao je pjesme koje su bile i tradicionalne i moderne.
Vrijednost prijateljstva i suradnje vidljiva je u njegovim inicijativama. Kantautori poput Nazifa Glive i Mirka Šenkovskog Jeronima nisu bili samo partneri, nego su ga i poštovali i poznavali. Upravo su zato pisma koja su mu pisali bila tako intimna i emotivno složena. Kako Oslobođenje dokumentira, te pjesme nisu bile namjere, već su rođene iz povjerenja i zajedničkog životnog iskustva. To je ključ koji je uzrokovao njihovu vječnu mladost. U glavama svojih sljedbenika, Khalid je još uvijek stalni pripovjedač ljubavnih priča.
Kad se u slavlju prepozna “Miljacka” ili kad “Sarajevo gospodaru” utihne, vidljivo je da se njegov glazbeni utjecaj proteže kroz vrijeme i prostor. Povezuje se sa sljedećim generacijama, priziva uspomene i promiče osjećaj zajedništva. Legende poput Halida Bešlića nikad se ne ostavljaju. Njegove pjesme i dalje se često povezuju s popularnom kulturom Balkana, a priče koje se uz njih vežu prepoznate su kao dio kulturnog naslijeđa regije. Otišao je s više od glazbe: otišao je s uvjerenjem da umjetnost može biti individualna i kolektivna.
