Još uvijek je vrijeme praznika a iako su mnogi proveli ove dane sa svojom porodicom uz bogatu trpezu ima i onih koji nisu imali šta da jedu. Naša priča je upravo na tu temu.
Božić, prigoda koja se u mnogim obiteljima povezuje s mirisom pečenog odojka, kćeri i radosti, ponekad je odavanje počasti onome što još nismo. Ovo je priča o Marku, koji se zbog životnih nedaća, gubitka posla i smrti supruge morao suočiti s nečim više od zimske hladnoće: sramom i tugom povezanim s time što svojoj maloj kćeri nije mogao priuštiti ništa više od krumpira na Božić.
- Marko je bio samohrani otac koji je, unatoč hrabrosti i strasti prema svojoj maloj kćeri, vjerovao da djetetu ne može pružiti život kakav zaslužuje. U njegovom domu nije se osjećao miris pečenja, već je nedostajao zvuk i snijeg je prodirao u svaki dio kuće kroz pukotine na prozorima. Unatoč mladosti, Dunja je već primijetila i prepoznala da nešto nije u redu. Dok su svi oko njih slavili, Marko je morao sakriti suze i reći svom djetetu da je njihova gozba posebna, unatoč činjenici da nema ničega osim krumpira.
Tada je Dunja postavila pitanje koje je slomilo Marka – zašto ih nedostaje, dok drugi imaju više? „Je li se Bog razgnjevio na nas?“ upitala je, pretpostavljajući da je uzrok siromaštva nešto što nisu mogli regulirati. Ta tuga i nedostatak nade za Marka bili su samo početak onoga što je uslijedilo. Unatoč dubokom poštovanju, Marko nije očekivao nikakvu pomoć. Međutim, dogodio se nesretan događaj. Gvozden, bogatiji čovjek u selu i poznat po svom barbarskom ponašanju, stigao je do Markove kuće.
Marko je bio ispunjen strahom, vjerovao je da je došao naplatiti sav svoj preostali dug, međutim, Gvozden nije želio tražiti novac. S druge strane, nosio je svinju, pivo i darove za Dunu, uključujući veliku lutku i kutiju čokoladnih banana. U tom trenutku, Gvozden je Marku pokazao da njegova humanost nije samo legenda, već se zapravo temelji na osobnoj tragediji kojoj je svjedočio. Naime, kao mladić, Gvozden je proživljavao istu situaciju kao i Marko – majka ga je na Božić ispratila iz kuće, nedostajalo mu je hrane i nije imao dom.
Prepoznao je važnost pomaganja onima koji se bore i zavjetovao se da neće dopustiti da itko gladuje na Božić. Gvozden nije bio samo smatran “opasnim” čovjekom, već je bio i tip osobe koja, unatoč nošenju maske koja se ne može promijeniti, posjeduje veliku količinu ljudskosti. Kad se to ne očekuje, on pokazuje takvo ponašanje. Sljedeća večer održana je u Markovoj rezidenciji; bila je i poetska i financijski povoljna. Marko i Gvozden, koji su došli iz različitih svjetova, sjedili su za istim stolom, lomili su kruh i jeli prase, a Dunja je drijemala u Gvozdenovom naručju.
Međutim, Gvozden je otišao s drugačijom porukom – dao je novac drvodjelcu i naredio Marku da tim novcem kupi čizme za dijete. U tom trenutku, Marko je shvatio da Bog ne daje uvijek anđelima bijela krila. Povremeno je zavidio nama redovnicima u crnim vozilima i kožnim kaputima, kako bi pokazao da čovječanstvo nema granica bogatstvu ili siromaštvu i da se to često postiže na najneočekivaniji način.
Ova pripovijest pokazuje da ljubav, suosjećanje i humanost ne ovise o bogatstvu ili statusu, već o sposobnosti da se pomogne onima kojima je to najpotrebnije. Priča o Marku i Gvozdenu prenosi vrijednost prisutnosti za druge, posebno u trenucima koje biste najmanje očekivali. U kontekstu Božića, kada mnogi ljudi slave s velikim izobiljem, važno je zapamtiti da je najljepši dar onaj koji dolazi iz srca, bez obzira na broj materijalnih darova koje imamo.
