Danas vam donosimo jednu dirljivu priču o roditeljskoj ljubavi i podršci i o dječaku koji je rođen sa velikim hendikepom, bez udova ali se hrabro borio kroz život. Detalje saznajte u nastavku.
Branislav i Dušanka bili su tipičan bračni par iz šumadijskog zaseoka. Život im je bio miran, okružen prirodom, tradicijom i vrijednostima koje su prenijeli od roditelja. Posjedovali su malu imovinu, nekoliko kokoši, psa i jedno drugo. Njihov brak bio je tiha, ali značajna pripovijest o vjeri i strpljenju. Godinama su očekivali dijete, ali sudbina kao da ih je htjela izazvati. Kada je Dušanka nakon gotovo deset godina braka napokon ostala trudna, u slavlju je sudjelovala cijela zajednica. U tom trenutku dijete nije bilo samo privatno zadovoljstvo, bilo je i zalog, simbol života, način da se nastavi obiteljsko ime i pruži pomoć na Zemlji. Trudnoće su prošle bez problema.
- Dušanka je bila dobrog zdravlja, odlazila je na liječničke kontrole što je više moguće, a svi su s nestrpljenjem iščekivali dolazak novog člana obitelji. Rođena je u hladnoj februarskoj noći. Na porođaj je pozvana babica Milica, koja je već zanijela nekoliko desetina žena u selu. Sve je išlo kako je i očekivano – sve dok nije došao trenutak kada je dijete morala otkriti roditeljima. Branislav se smjestio u hodniku, stisnute ruke bez riječi se molio. Kad su se vrata sobe otvorila, pojavila se babica s djetetom u naručju.
Pogledala ga je, zatim zastala, prije nego što je konačno rekla, s emocijama u glasu: Morate biti moćni. Vaš sin je još živ, ali je rođen bez ruku i nogu. Branislav i Dušanka ostali su bez riječi. U tom trenutku vrijeme kao da se zaustavilo. Sve što su namjeravali, pripremali, očekivali… Djetinja ljubav nije se raspršila, ali pritisak stvarnog svijeta pritiskao ih je poput kamena na prsa. Počela su se postavljati pitanja: Kako će preživjeti? Kako će ga odgajati? Hoće li ikada biti sposoban brinuti se za sebe?
Međutim, ono čemu su svjedočili kao nesreća postalo je izuzetan dar. Dijete se zvalo Stefan. Iako su im mnogi u selu govorili iza leđa, govorili da je to kazna ili prokletstvo, Branislav i Dušanka odlučili su da ne dopuste da im se dijete osramoti zbog rođenja. Stefanu su se od prvog dana posvetili s izuzetnom količinom ljubavi i nježnosti. Umjesto da ga skrivaju, neki ljudi su mu preporučili da svaki dan bude izložen vankućnom svijetu. Pokazali su mu blagodati svijeta, razgovarali s njim kao da je najzdravije dijete na svijetu. Već s dvije godine, iako nije mogao hodati niti uzimati predmete, Stefan je pokazao nevjerojatno znanje. Oči su mu uvijek bile promatračke, pronicljive i znatiželjne. Brže od druge djece stekao je sposobnost govora.
Njegovo pamćenje bilo je izvanredno i imao je gotovo nadnaravnu sposobnost razumijevanja emocija i pojedinaca. Njegovi su roditelji pokušali za njega stvoriti svemir koji nije “drugačiji” od njega. Naučili su ga kako ga nahraniti, odvesti na kupanje, presvući i premjestiti iz kolica u krevet s lakoćom koju nitko nije mogao razumjeti. Kad je nastava završila, naišli su na novu prepreku – nijedna druga škola u okolici ga nije htjela primiti. Naveli su da “nema nikakvih uvjeta”, da bi to “destabiliziralo druge”, te da nije praktično. Međutim, Branislav je i dalje bio uporan.
Pisao je, govorio, tražio. A onda se dogodio nepredviđeni događaj. Učiteljica iz grada, Jelena, posjetila je njihov dom kako bi ih osobno upoznala. Bila je inspirirana Stefanovom pričom, kao rezultat toga, pristala je poučavati ga ni za što, osim potrebe za pomoći, to bi činila svaki tjedan. Prvi sat koji je vodila trajao je dva sata. Kad je otišla, provirila je u auto. Taj dječak je sposoban razumjeti sve. Osim što može, on ima genijalni mozak, rekla je kasnije svom suprugu. Od tada se sve počelo mijenjati. Jelena mu je postala savjetnica, učiteljica i družica. Uz pomoć tehnologije, Stefanu su dali glasovno aktivirano računalo s tipkovnicom. Počeo je pisati pjesme, priče, a učio je i strane jezike.
Do desete godine Stefan je bio: ovladao engleskim jezikom na govornoj razini. Koristeći se glasom i pokretima glave naučili su koristiti računalo. napisao preko 30 kratkih priča koje su bile prepoznate u zemlji. bio je gost u nekoliko emisija koje su nastojale prikazati njegovu nevjerojatnu priču. Oni koji su se nekoć zalagali za njegovo oslobađanje sada ga smatraju inspiracijom. Umjesto srama, svojim je roditeljima i cijeloj zajednici usadio ponos. Stefan je u pubertetu svojim roditeljima direktno rekao: Nikad ne vjeruj da nešto napuštam. Ja posjedujem više pojedinaca nego većina ljudi – vas dvoje.
Njegove su riječi bile slične lekciji. Branislav, koji u mladosti nije bio tipično emotivan, tog dana nije mogao izbjeći plač. S vremenom je Stefanov status nastavio rasti. Počeo je snimati kratke video filmove, od kojih se prvi bavio životima osoba s invaliditetom, ali ne kao žrtve, već se borio za ono što je smatrao svojim pravom. Njegove su poruke bile izravne: Ne želim saznati koliko pomoći mogu pružiti. Tražim priliku. “Ne smatraju me manjim čovjekom zbog nedostatka udova. Možda sam značajniji zbog onoga što sam internalizirao.” “Svijet te možda neće uvijek dočekati.” Morate se prepoznati, a svijet će vas pratiti.” Njegov kanal imao je nekoliko tisuća pratitelja. Ljudi diljem svijeta slali su poruke slavlja, tražili smjernice.
Neki su rekli da im je Stefan promijenio život, da su zbog njega odlučili da se bore, da ne odustaju, da pobijede depresiju. Njegova snaga nije proizašla iz njegovih mišića, već umjesto toga iz umijeća živjeti život unatoč nedaćama. U dobi od 18 godina dobio je posebnu protezu koja mu je omogućila da upravlja mehaničkom rukom pomoću pokreta čeljusti. Bio je oduševljen, ali nikad nije rekao da mu “fali”. Za njega su sve stvari koje je imao već bile dovoljne. Njegovo pripovijedanje primjer je mjerenja života: ne vidljivim, nego tihim stvarima koje izrastaju iz volje, ljubavi i neodustajanja. Branislav i Dušanka, koji su porijeklom sa sela, željeli su da postanu roditelji, a danas su primjer hrabrosti, dosljednosti i nesebične predanosti. Njihov sin, bez ruku i nogu, pokazao je svijetu da je snaga duše moćnija od bilo koje fizičke prepreke.
