Danas pišemo o sudbini jednog muškarca sa Balkana a koja je slična hiljadama drugih koji su svoju sreću i priliku za dostojan život potražili u inostranstvu u ovom slučaju u Njemačkoj.
Mujo se nalazio u Münchenu. Dokumentiran je kao čovjek koji nikada nije odustajao, prvi je dolazio, a posljednji odlazio. Drugi zaposlenici posvećivali su svoje prihode zabavi i luksuzu, ali on ih je čuvao za sebe. Svaku valutu, a kasnije i svaki peni, namjeravao je dati svom selu u Sanskom Mostu. Imao je jednostavan san – da se jednog dana vrati u svoj dom i da sva troje njegove djece živi pod istim krovom, što bi kuću učinilo punom buke i smijeha njegovih unučadi.
- Zbog tog sna, Mujo je izgradio kuću sličnu prethodnim primjerima u selu. Tri kata, tri velika stana, mramorne stepenice, kovane željezne ograde i pročelje koje se moglo vidjeti izdaleka. Ljudi su ga pitali pretjeruje li ili ne, pitali su ga o namjeni njegove zgrade. Jednostavno bi se šalio i rekao da gradi kuću koja će se vratiti njegovoj obitelji. Svaka cigla bila je dio njegovog tijela, a svaki zid bio je posvećen njegovom trudu tijekom godina. Nakon što je završio mirovinu, Mujo je otputovao u Bosnu teška srca, ali s uvjerenjem da je čekao pravi trenutak.
Međutim, njegovi sinovi nisu bili prisutni. Odazvali su se na telefon iz Njemačke, bez strasti i glamura. Rekli su da im životi ovise o školi, da su im djeca povezana sa školom i da nemaju želju odstupiti od nje. Savjetovali su mu da proda imanje ili ga zapečati. Te su riječi bile oštrije od samog fizičkog rada. Mujo nije mogao prodati kuću. Cijeli njegov život odražavao se u njoj. Međutim, nije mogao ni živjeti u njoj. Bila je prevelika, hladna i pusta. Zvuk tornja bio je jači od zvuka ostalih.
Nakon toga, napravio je kratku pauzu u maloj čajnoj kuhinji u ljetnom dvorištu. Tamo je imao kauč, tradicionalni kamin i televizor. Ugasio je veliku kuću, provirio kroz rolete i činilo se da zatvara vrata svog osobnog srca. Rasprava o selu je dokumentirana. Opisivali su ga kao da ima dvorac, ali je živio kao siromah. Mujo je šutio. Večeri je posvećivao promatranju tamne siluete kuće i ispijanju rakije kako bi ublažio bol. Prošle su godine, a on je umro u toj tišini. Jedne večeri, dok je kiša udarala o krov, Mujo je primijetio svjetlo na trećem katu zgrade. Srce mu je zastalo.
Razmišljao je o mogućnosti krađe ili da je samoća štetna za njegovo mentalno zdravlje. Zgrabio je staru pušku koja je imala više fitilja nego što je potrebno i krenuo je prema kući. Mramor je osjetio hladnoću dok se penjao stubištem, a nedostatak zvuka bio je veći nego ikad prije. Na trećem katu, u stanu namijenjenom njegovom najmlađem sinu, gorjelo je svjetlo. Kad je provirio kroz ulaz, ugledao je mladića s ruksakom na leđima. U tom trenutku shvatio je. U tim očima prepoznao je tko je iz mlađih vremena. Bio je to njegov praunuk Denis.
Mladić mu je prišao bez straha i poljubio mu ruku, rekavši da se vratio kući. Opisao je kako se osjećao zatvoreno u Njemačkoj i odlučio se za život bez kredita ili brzine. Rekao je da je napustio svoj položaj i stan, da je putovao samo s kartom. Nije tražio ništa osim dopuštenja da ostane i poboljša kuću. Mujo je tada shvatio da mu se san konačno ostvario, ali ne onako kako je očekivao. Pozdravio je unuka s povjerenjem koje je stekao tijekom života. Te večeri prvi put je spavao u luksuznom bungalovu. Ugled kuće sada je postao topao. Ujutro su se otvorile kapci, dim se pustio iz dimnjaka, a u dvorištu su unuk i djed pili kavu i planirali. Selo je sudjelovalo u promatranju.
Za mnoge kuće na Balkanu se kaže da su prazne jer su bile namijenjene djeci koja se nikada nisu vratila. Ova pripovijest pokazuje da su oni koji su odlučili kasnije otići imali nadu. Lokalni sociolozi često vjeruju da emigracija nije uvijek namijenjena prekidu veza s rodnim krajem, već njihovom prenošenju na novu generaciju, koja je sklonija druženju s drugima na svjestan način. U konačnici, pisci koji imaju obitelji i raspravljaju o društvenim pitanjima općenito imaju dom, bez obzira na udaljenost ili kvadratni metar, ali on je i dalje prisutan. Mujo je to kasno saznao, ali ipak se činilo prikladnim da njegov dvorac postane rezidencija.
