Jelenu Genčić, ženu koja je utjelovila nekoć živahnu esenciju Beograda, svojedobno je “New York Times” proglasio najizuzetnijom trenericom na svijetu. Šteta što nikada nije u potpunosti iskoristila svoj izuzetan talent. Jeleni se također pripisuje da je otkrila neka od najprepoznatljivijih imena tenisa, uključujući Novaka Đokovića, Moniku Seleš, Ivu Majoli, Mimu Jaušovec i Gorana Ivaniševića. Ovi pojedinci ostavili su neizbrisiv trag u teniskom svijetu, kako lokalno tako i međunarodno.
Dok je sredinom 1900-ih počela trenirati na teniskim terenima JNA u Beogradu, Jelena nije ni slutila da će postati najuspješnija jugoslavenska tenisačica, s 32 titule. Jelena je bila jedno od sedmero djece u imućnoj obitelji Genčić. Rođena je 9. listopada 1936. u velebnoj, lijepoj kući koja se nalazi na današnjem Dedinju u Beogradu, zajedno s prostranim vrtom. Njezin djed Lazar bio je hirurg pionir u Srbiji, dok je njegov brat bio na istaknutoj poziciji ministra unutarnjih poslova u vladi Nikole Pašića, a muzej Nikole Tesle danas se nalazi u njihovoj obiteljskoj rezidenciji.
Njezina strast prema televiziji bila je bez premca, a unatoč ljubavi prema sportu, tamo je provela većinu svoje 45-godišnje karijere. Bila je član Kino kluba “Beograd” i među prvima je pristupila Televiziji Beograd kada je ona počela. Uloge su joj bile od pomoćnice režije do redateljice, radeći na svim emisijama uključujući Dnevnik i dokumentarce. Iako je radila u školskoj redakciji, nikada nije radila u sportskoj redakciji.
Unatoč strasti prema sportu, to joj nije bilo jedino područje interesa. Uz bavljenje sportom, završila je srednju glazbenu školu, smjer klavir. Diplomirala je i povijest umjetnosti, a ponosno je izjavila da je diplomirala “iz inata”. Kao razlog za bavljenje filozofijom navela je želju da sama razumije stvari. Tijekom svog života nikada nije pokušala prikriti svoju ljubav prema tenisu. Kad je trenirala, bila je zahtjevna prema svojim igračima i uvijek ih je tjerala do krajnjih granica. Kao savezna kapetanica dovela je jugoslavenske tenisačice do četvrtog mjesta na Federation Cupu u Sao Paulu.
Također, bila je potpredsjednica Teniskog saveza Jugoslavije i TK Partizan. Kasnije je imenovana za predsjednicu Kraljevskog teniskog kluba pod pokroviteljstvom princa Aleksandra Karađorđevića. Njezina trenerska karijera bila je prirodan nastavak njezine teniske karijere u kojoj je postigla neviđen uspjeh s 32 naslova najbolje jugoslavenske (i srpske) tenisačice.
Osim tenisa, bavila se i rukometom. Bila je vratarka reprezentacije u “velikom rukometu”, varijanti koja se igra na nogometnom terenu. Također, bila je članica jugoslavenske reprezentacije na prvom svjetskom prvenstvu u malom rukometu održanom na Tašmajdanu 1957. godine, gdje je osvojila brončanu medalju. Značajno je da je nacionalnu mirovinu dobila upravo za uspjehe kao rukometašica.
Njezin jedinstveni talent za prepoznavanje potencijala ono je što joj je donijelo svjetsko priznanje. Jelena je imala oštro oko za uočavanje pojedinaca s kvalitetama i sposobnostima da postanu prvaci. Samouvjereno je prognozirala da će Monika Seleš i Novak Đoković uskoro stići do vrha, prepoznavši da posjeduju rijedak talent koji ih izdvaja. Jelena je imala urođenu sposobnost da osjeti tu osobinu u ljudima. Monika Seleš bila je posebna nada za Jelenu, ali je bez pozdrava napustila svoju zemlju i Jelena se više nije čula s njom.
Novak se s tenisom upoznao sa šest godina, tijekom pohađanja teniskog kampa. Upravo je u ovom kampu prvi put držao reket u rukama, a njegov prirodni talent odmah je bio vidljiv okolini. Prema njenim riječima, obitelj Đoković ima jake afinitete prema sportu te su rado spajali svoje hobije s poslom kako bi mogli provoditi dovoljno vremena na planini.
Tijekom razgovora s Noletovim roditeljima o njegovom prvom pohodu u svijet tenisa, Jelena je iskreno progovorila. Izjavila je da od Monike Seles nije vidjela tako talentiranog tenisača kao što je njihov sin, a vjerovala je da će on sa 17 godina biti među pet najboljih igrača svijeta. Njezina je izjava možda iznenadila Noletove roditelje, a nakon razmišljanja mislili su da ona možda nije pri zdravoj pameti.
Novak je u Jeleni imao jedinstvenu mentoricu koja je imala dvojaku ulogu učitelja i motivatora. U svojim ranim danima, Jelena i Novak dijelili su zajednički san da on osvoji željeni trofej u Wimbledonu, koji su smatrali svetim gralom tenisa. Jelenina najveća težnja bila je vidjeti Novaka kako podiže trofej, a njihov san se ostvario u lipnju 2011. kada je Đoković osvojio svoju prvu titulu prvaka Wimbledona. Jelena je oduvijek vjerovala da je Novak predodređen za veličinu, s obzirom na njegov talent, marljivost i ozbiljnost prema zanatu.
Vrijedno su radili i igrali, a Jelenina nepokolebljiva vjera u Novakove sposobnosti na kraju se isplatila. Za nju je to bilo više od puke ispravnosti. Novak je u raznim intervjuima naglašavao kako njegov uspjeh kao najboljeg svjetskog tenisača ne bi bio moguć bez nje. Nedavno je Đoković posjetio i Jelenu Genčić, trenericu koja ga je transformirala u sportaša kakav je danas, te joj na kućni prag dostavio pehar Wimbledona.
