Ljubav roditelja prema svojoj dijeci ne prestaje dok su živi a također ni briga o njima što se najbolje može vidjeti iz priče koju vam danas donosimo o trudnoj djevojci i njenom ocu.
Bila je hladna rujanska večer kada sam se neočekivano rano vratio kući iz ureda, s koferom punim hrane za sve nas. Nisam usmjerio telefon prema njoj – namjeravao sam ih iznenaditi. Međutim, čim sam priznao mogućnost pogreške, čekalo me ugodno iznenađenje. Na hladnom podu, na tankom, jeftinom madracu, položio sam svoju kćer Emily. U sedmom mjesecu trudnoće stavila je ruke oko trbuha pokušavajući ugrijati i sebe i bebu. Gore – smijeh. Tonovi moje supruge Samanthe i njihovog djeteta Lily su i različiti i skladni.
- Njihove sobe bile su i tople i privlačne, dok bi Emily bila neželjena gošća u ovom prostoru. Torba je bila izgubljena u mom posjedu. Posuđe je bilo razasuto po podu. Ljutnja mi je prostrujala srcem. Ovo nije bila samo loša odluka: bila je to poruka. Emily se probudila, ali se i dalje osjećala zbunjeno i posramljeno. To je bila najveća bol, moja kći se trebala sramiti. To je bio trenutak kada sam donijela odluku: Samantha je vjerovala da je ovo njezin dom. Te večeri sam joj pokazala da nije…
Popela sam se stepenicama, svaka stepenica imala je sličan grmljavinski zvuk. Samantha je ležala na krevetu s mobitelom u ruci, dok je Lily snimala na tabletu. “Što se događa, Mark?” upitala je, “Iznenađena sam što si kod kuće.” “Siđi dolje”, rekla sam grubo. “Sad.” U dnevnoj sobi pokazala sam na Emily i krevet. “Opiši mi ovo.” Samantha je odgovorila slijeganjem ramenima. “Pa… Lily ima noćne more, osim toga, imamo samo dvije spavaće sobe.”
Emily je zanijekala da ima problema s tim, rekavši: “Nije”, prekinula sam je, moj glas je vikao. “Vidjela je, Sam. Trudna je. Moju kćer. Stavila si je na pod.” Samantha je zbunjeno pogledala svoju prijateljicu. “Nemoj se ponašati dramatično.” Star je samo nekoliko dana—„Ne“, uzviknula sam, a glas mi je grmio kućom. Gotovo je. Ovo nije ustupak. Ovo je uvreda.“ Te večeri sam prebacila Emily u naš krevet i spavala na kauču. Sljedećeg dana sam je natjerala da uzme slobodan dan i posjetila je ured kako bi odabrala namještaj za sobu koja će postati njezin dom.
Posvetila ga je sebi: potpuno funkcionalnu sobu s krevetom i mekanim ručnicima. Kad sam se vratila, Samantha je sjedila u kuhinji. „Ozbiljno? Preuređuješ ured u spavaću sobu?“ „Da“, rekla sam glatko. „A ako ti se ne sviđa, možeš otići.“ Međutim, Emily i dalje ostaje.“ Nije razgovarala sa mnom nekoliko dana. Kasnije, jednog jutra, pronašla sam poruku na stolu u kojoj je pisalo nešto poput ovoga: posjetila je majčin grob kako bi razmislila. Kuća je bila neaktivna. Emily mi je prišla i zagrlila me. „Tata, ne moraš to učiniti za mene.“ „Moram“, rekla sam.
Jer sam ti otac. Jer si ti moja obitelj. Također, jer je ovo dijete vrijedno odrastanja na mjestu gdje je voljeno. Mjesec dana nakon toga, Samantha se vraća, ali drugačija. Promatrala je novi prostor, vidjela je Emilyn osmijeh i bila je spremna za dijete. Te večeri sjela je pored Emily i rekla: “Žao mi je. Pogriješila sam.”
Emily ju je promatrala nekoliko minuta, a zatim kimnula. “Pokušajmo ponovno”, rekla je tihim glasom. Kuća je ponovno disala. Te večeri, dok sam gasio svjetlo, provirio sam u sobu svoje kćeri. Shvatila je da joj je dopušteno – i da je ova rezidencija posvećena njoj i njezinom djetetu.
