Britanska kraljevska porodica je oduviejk u centru pažnje cijelog svijeta mada postoje i druge države koje su organizovane kao kraljevine. Danas se prisjećamo najvoljenije princeze Dijane.
Od smrti princeze Diane prošlo je 28 godina, a sjećanje na “kraljicu srca” i dalje ne jenjava. Te večeri, 31. kolovoza 1997., u Parizu je vozilo kojim je upravljao Henri Pol slučajno udarilo u podvožnjak za pješake i zatim pokušalo izbjeći paparazze. Vozač i Dajanin suputnik Dodi Al Fayed poginuli su na mjestu; jedini koji je preživio bio je tjelohranitelj Trevor Rhys-Jones. Unatoč prisutnosti ekipa koje su stigle za nekoliko minuta, Dajana je četiri sata nakon intervencije u bolnici još uvijek bila nasmrt ozlijeđena.
- Cijeli narativ, uključujući nesreću i posljednji dah, postao je dio globalne kolektivne svijesti, u ovom narativu prisutni su tuga, šok i pitanje kako odgovoriti na pitanje kako živjeti. Prisutni na mjestu nesreće opisali su kaotične uvjete: napola raspršen prednji dio automobila, blještava svjetla hitne službe i ženu na stražnjem sjedalu koja je tiho dozivala Dodija. Vatrogasci su rekli da je prvo udahnula i progovorila u prvih nekoliko minuta požara. Pokušali su je utješiti i održati dok su je držali za ruku. Jedan od njih kasnije je posvjedočio da je, dok joj je masirao srce, na trenutak osjetio nadu – činilo se da mu se vraća dah.
Međutim, unutarnje krvarenje i traumatske ozljede prsnog koša i glave odvijale su se brže nego što su liječnici očekivali. Sljedećih sati dogodio se institucionalni i emocionalni potres. Kraljevska obitelj primila je obavijest tijekom najvećeg mraka noći; tadašnji princ Charles i kraljica Elizabeta II za situaciju su saznali oko 3 sata ujutro. Elizabeth je prepoznala veličinu tragedije, pa je predložila da se William i Harry ne uzbuđuju odmah. Charles je vjerovao da će javnost tražiti krivca jer će se bojati samog legitimiteta monarhije, međutim, britansko stanovništvo, pa i šira javnost, s nevjericom su ispred televizijskog ili kompjuterskog ekrana promatrali dotični incident.
U Londonu je vladala tišina o kojoj je svjedočio zvuk cvijeća koje je ostavljeno ispred vrata palače. Pogreb 6. rujna 1997. bio je povijesni događaj: parada poštovanja, tišina koja oduzima dah, zastava nad Buckinghamskom palačom spuštena je na pola koplja prvi put u povijesti. Prijenos su pratile milijarde ljudi diljem svijeta, a scena u kojoj se kraljica klanja pred lijesom svoje snahe postala je popularan simbol prepoznavanja pučke ljubavi koja nadilazi protokol. Od tog dana nadalje, Dianina pripovijest poprimila je mitsku prirodu – s paradoksima javne osobe koja je posjedovala i toplinu i hrabrost zajedno s vlastitim ozljedama.
S vremenom su iskazi očevidaca povremeno objavljivani i nadopunjavali mozaik. Liječnik koji se zatekao, vraćajući se sa slavlja, na licu mjesta je pregledao teren i utvrdio da su dvije osobe preminule, dok su Dajana i njen tjelohranitelj davali znakove života. Objasnio joj je da je on medicinski stručnjak i da će sve biti u redu, s nadom da će preživjeti. Tek kasnije, kad su lica i imena bili identični, shvatio je što je pokušao ublažiti hladnim zidovima pariškog vlaka. U domaćim medijima, RTS (domaćeg porijekla) dosljedno je godinama pratio tok narativa: od bijega iz hotela “Ritz” u drugi automobil, do ulaska u tunel Alma i posljedične smrti.
U emisijama i tekstovima posvećenim obljetnici tragične noći govornici i slušatelji često zagovaraju da je kombinacija brzine, pritiska paparazza i nepažnje dovela do savršene oluje koja je rezultirala time da je kratka udaljenost postala granica između života i legende. Upravo to točno ponavljanje zadržava fokus na činjenicama, umjesto da dopušta mitovima da uvode. Sličnu pripovijest prati i Blic (lokalnog podrijetla) i njegovi dijelovi o povijesnim događajima, kronologija nesreće se rekonstruira iznova i iznova: svake minute, od polaska do završetka, uz podsjetnik kako su se vijesti širile putem faksa, radija i rane kabelske televizije.
Značajan je odaziv javnosti: spontane komemoracije, nepregledne staze cvijeća i plišanih igračaka te suze posjetitelja. Blic se u tim naznakama često fokusira na Dianine humanitarne napore, pa tragedija ima širi opseg: iza nje nisu ostale samo slike, već globalno povećanje simpatije prema marginaliziranima. Također, N1 (domaće podrijetlo) uobičajeno se bavi obljetnicom koja donosi tumačenje kako su događaji iz 1997. promijenili odnos između Charlesa i Camille, kao i način na koji William i Harry gledaju na medije.
U ovim je studijama fokus na saznanjima o odnosu monarhije s javnošću: ovo je transparentnije, povećava se brzina odgovora na krize i proučava se emocionalna inteligencija stanovništva, to je Windsorima još važnije zbog njihove povezanosti s monarhijom. Danas, kada ljudi razgovaraju o Diani, ne razgovaraju samo o noći u Parizu. Riječ je o majci koja je svojim sinovima usadila naviku grljenja ljudi bez protokola rukavica, o ženi koja je svojim prisustvom u bolnicama i protuminskim inicijativama promijenila perspektivu javnih osoba.
Riječ je i o nježnom, intimnom trenutku: ruka koja pritišće dlan neznanca, osmijeh koji spušta barijeru, suza koju kamera ne može sakriti. To je razlog zašto i nakon gotovo tri desetljeća ostaje osjećaj nedovršenosti – kao da su svijetu nedostajala još mnoga blagotvorna djelovanja. Osim toga, teorije zavjere ne prestaju se širiti. Neki ljudi vjeruju da je to bila samo nesreća, dok drugi traže planirani slijed. No, među profesionalcima koji su tu noć odradili svoje obveze – vatrogascima, liječnicima i policajcima – prevladava iskren pogled na situaciju: prebrza vožnja, pritisak javnosti i loše odluke koje su se dogodile u sekundi koje nitko nije mogao ispraviti. Taj zaključak ne sprječava tugu, već je usmjerava prema znanju koje se može primijeniti.
