Postoji izreka koja kaže da odijelo ne čini čovjeka i upravo to je suština ove priče koju vam danas donosimo a pokazuje kako je većina ljudi sklona da o nekome donosi mišljenje a da o njemu ništa ne zna.
Ovo je priča o farmeru koji je publici usadio lekciju o pristojnosti i pravim vrijednostima luksuznog smještaja u predvorju hotela. Tijekom tišine u predvorju hotela, jedini zvuk koji se čuo bila je niska vlažnost klima uređaja. Recepcionar, koji je prije posjedovao samopouzdanje i profesionalno, ali i strogo držanje, sada je bio zbunjen telefonom koji je posjedovao skromno odjeveni farmer.
Njegov glas bio je istovremeno spokojan i snažan, odajući zvuk čovjeka koji je svjestan svoje vrijednosti. Kad je spustio slušalicu, vrata lifta su proizvela tih zvuk, a zatim je uslijedio upravitelj hotela, koji je bio uredan, samouvjeren i imao je osmijeh namijenjen važnim gostima. Direktor je prišao farmeru s očitim poštovanjem, pružio je ruku i rekao jasno: da svi čuju: “Gospodine Conti! Kakva privilegija! Molim vas, oprostite mi zbog incidenta.”
U tom trenutku, predvorje je postalo izložbeni prostor šokiranog iznenađenja. Ljudi su prestali razgovarati, pogledi su im se spojili, a recepcionar je gotovo problijedio. U očima čovjeka u iznošenoj košulji i cipelama moglo se vidjeti zaprepaštenje turista, nije bio prepoznat kao važan. Farmer ili gospodin Conti samo je mirno kimnuo. Njegovo ponašanje bilo je jednostavno, ali pristojno.
- U redu je, rekao je, “Samo sam se htio naspavati.” U riječima nije bilo ni traga ljutnje, već smirenosti čovjeka koji je svjestan važnosti odjeće koja ne ovisi o njoj. Direktor se pretvarao da se smiješi, ali je i priznao da je najbolja soba već pripremljena. Oduševljeni smo što imamo priliku ugostiti čovjeka čija su vina osvojila zlatne medalje u Bordeauxu, kao i pojedinca čije je maslinovo ulje popularno na stolovima najslavnijih restorana u Europi.
U tom trenutku, svi u predvorju shvatili su koliko su bili netočni u svojoj procjeni. Konobar je spustio pogled, boreći se sa sramom, dok su turisti počeli međusobno razgovarati. Jedan od njih tihim glasom rekao je: “Vidite?” Ne sudite po odjeći. Čak se i zaštitar, koji ga je od početka promatrao sa zanimanjem, počeo smiješiti u sebi – kao da je shvatio da ta skromnost ima dodatno značenje;. Direktor je prišao recepcionarki i izravno rekao: “Odmah ispunite sve formalnosti i osobno se ispričajte našem gostu.”
Mlada djevojka pokušala je pronaći riječ, ali glas joj nije bio. Žao mi je, gospodine… Nisam shvatila… Farmer ju je promatrao bez osuđivanja i rekao nešto što će vjerojatno zauvijek pamtiti: “Nemojte se ispričavati.” Samo zapamtite da svatko zaslužuje poštovanje, bez obzira na svoj izgled. Te su riječi odjeknule u tišini koja je trajala još nekoliko sekundi. Bile su jednostavne, ali značajne – poput istine koja nije zahtijevala dodatna pojašnjenja.
Direktor je pozvao farmera da ga prati, a ovaj se tiho pridružio dizalu ne pokušavajući prestići ostale, umjesto toga, izgledao je kao da zna da ga vlastiti rad i utjeha njegove savjesti čine bogatijim od svih luksuznih zidova oko njega. Kako su se vrata dizala zatvorila, razina buke u hodniku se povećala. Na kraju su ljudi počeli šaptati, svaki sa svojom pričom.
Recepcionar je ostao gdje je bio, s crvenilom i zamišljenošću. Možda je upravo u tom trenutku prvi put shvatila da rad s ljudima nije samo stvar pravila i postupaka, već uključuje i poštovanje i suosjećanje. U stanu s pogledom na Milano, farmer je sjeo za stol i izvadio malu bocu vina. Natočio si je piće, pogledao kroz prozor i rekao: “Čovjek nikad ne prestaje biti farmer.” Jednostavno je povjerovati da ništa nije počelo iz zemlje, stoga svijet ponekad treba podsjetiti na svoje podrijetlo.
U toj mirnoj harmoniji, zidovi su bili ukrašeni mramorom, a staklo je bilo poboljšano savršenom završnom obradom, farmer je osjetio mir. Shvatio je da stvarna vrijednost nečega nije u bogatstvu koje se može vidjeti, već u čistoći rada i skromnom duhu. Njegovo vino je bilo napravljeno od zemlje, sunčeve svjetlosti i truda i imalo je značajniju vrijednost od zvijezda na pročelju hotela.
I možda je to razlog zašto je te noći luksuzni hotel postao učionica u kojoj su svi sudionici naučili važnu lekciju: poštovanje se ne kupuje, ono se zaslužuje. Oni koji ga prime uvijek su bogatiji, unatoč činjenici da nose ono što prime, gdje spavaju i broju nula na svom računu.
