Jedan nesvakidašnji slučaj je privukao pažnju u cijelom svijetu i ukazao je na propuste koji se mogu desiti u sistemu ali i o tome koliko je čovjekova želja za životom i slobodom jaka.
U Guinnessovoj knjizi rekorda brojna su izvanredna postignuća koja su bila slučajna, uključujući i rekorde koji su stvoreni bez namjere rušenja ikakvih rekorda. Jedan od najuznemirujućih i najneobičnijih primjera moderne povijesti povezan je s mladim Austrijancem Andreasom Mihavecom, koji je 1979. u dobi od 18 godina doživio nešto što nitko ne bi želio. Njegovo je ime zabilježeno u povijesti kao čovjeka koji je najduže preživio bez hrane i vode u ćeliji u trajanju od nevjerojatnih 19 dana. Sve je počelo naizgled beznačajnim detaljima. Andreas se našao okružen prijateljem u automobilu koji je imao manji prometni prekršaj.
- Unatoč tome što nije bio kriv, ipak je završio zatočen s drugim osobama. Ono što je trebao biti jednostavan postupak postao je užas. Policajci su ga u zatvoru jednostavno zaboravili. Troje pojedinaca koji su preuzeli njegov slučaj – Markus Weber, Heinz Ceheter i Ervin Schneider – svaki je vjerovao da je još jedna osoba pustila mladića. Kad je Andreasova majka počela pitati gdje joj je sin, njezina zabrinutost nije ozbiljno uzeta u obzir. Ljudi su mislili da je već u vlastitom domu. Ćelija u kojoj je bio nalazila se u podnožju podruma policijske postaje. To je značilo da njegovi povici nisu mogli doprijeti do ulica bez obzira na njihovu jačinu.
Nekoliko dana je plakao i dozivao pomoć, ali su njegovi pokušaji propali na zidovima. Tek nakon što se iz okoline počeo širiti neugodan miris, jedan od policajaca odlučio se na uviđaj. Tamo je susreo iscrpljenog i jedva živog Mihejeva koji je bio na samrti. Andreas je zatvoren 1. travnja, a susreli su ga tek 18. travnja iste godine. Jeo je i pio oko 19 dana. Znanstvena literatura je definitivna u tvrdnji da osoba može preživjeti do tri tjedna bez hrane, ali samo nekoliko dana bez vode. Kako je ovaj mladić to uspio? Odgovor je istovremeno zastrašujući i fascinantan.
Bio je održivo živ zahvaljujući kondenziranoj vodi koja se nakupila na stjenkama stanica. Sakupio je kapljice koje su nastale kao posljedica hladnoće i vlage i ugradio ih u svoj sustav. To je bilo dovoljno da njegovo oštećeno tijelo preživi. Uspio je preživjeti zahvaljujući kondenzaciji vode na zidovima. Za to vrijeme smanjio je težinu za oko 24 kilograma. Tijelo mu je bilo postavljeno do krajnjeg stupnja kolapsa. Nakon spašavanja uslijedio je dugi period oporavka. Ozdravio je, a liječnici su izrazili čuđenje. Bio je to zadatak koji je za medicinsku struku bio gotovo nemoguć.
Zbog toga je njegovo ime uvršteno u Guinnessovu knjigu rekorda, ali ne kao trijumf, već kao zastrašujući primjer ljudske izdržljivosti. Pripovijest nije time zaključena. Protiv trojice službenika zaduženih za ovo kazneno djelo, sud je pokrenuo kazneni postupak. Sva trojica optužbe su demantirala istim motom: vjerovali su da je netko drugi pustio loptu. Sud nije bio sposoban utvrditi pojedinačnu odgovornost, zbog čega su svi bili kažnjeni. Plaća im je bila oko 2000 eura, što je u kontrastu s patnjama koje je Andreas proživio djelovalo gotovo simbolično. Trojica policijskih službenika kažnjena su novčanim kaznama. Njihov nedostatak pažnje i dalje ostaje mrlja na njihovoj karijeri i poruka upozorenja sustavu.
Javnost je ovaj slučaj ocijenila kao primjer krajnje zaboravnosti i neodgovornosti. Kasnije je Andreas opisao što je doživio u ćeliji. Izjavio je da svakim danom promatra svoje tijelo kako postaje sve manje i manje. Umor je bio nesnosan, ali se s optimizmom izdržao. Obiteljske misli i želja da ih ponovno vidi ispunile su ga snagom da nastavi neki drugi dan. Njegova želja za životom bila je značajna kao i kapi vode koje su ga podržavale. Njegov slučaj je dokumentiran u medicinskoj literaturi kao najekstremniji primjer granica ljudskog tijela danas.
On pokazuje da čovječanstvo još uvijek može preživjeti u najočajnijim situacijama kada im je potreban minimum zaliha. No, gorak kraj je još uvijek vidljiv – sve se moglo izbjeći da se malo više snosila odgovornost na ljude koji su ga priveli. Njegov narativ postao je dio medicinskog istraživanja. Smatra se najekstremnijim primjerom strpljenja. Osim toga, to je upozoravajuća priča o posljedicama ljudskog lošeg ponašanja. Andreas Mihavec odbio je postati diskografska zvijezda ili simbol. Međutim, njegovo se ime još uvijek pamti kao posveta ljudskoj moći, izdržljivosti i užasu koji može dovesti do zaborava. Njegova je bol i dalje bila podsjetnik na važnost preživljavanja, kao i na odgovornost drugih.
