Starost zna biti okrutna prema mnogim penzionerima. Ne samo da postepeno ostaju bez zdravlja i tjelesne sposobnosti, već ih sve manje i manje ljudi obilazi i pazi na njih.
- Danas je, nažalost, sve češći slučaj da stare osobe, posebno one koje su onemoćale i više ne mogu samostalno da se brinu o sebi, ostaju zapostavljene – čak i od strane svoje vlastite djece.
Upravo takva sudbina snažno se ogleda u priči Anice Milovanović, 85-godišnje žene iz sela Leće u općini Medveđa, koja je preživjela gubitak svoje jedine kćerke, Lele, koja je preminula u 51. godini života od raka. Leja, koja je nikada nije stekla vlastitu porodicu, bila je Anicin svijet – njena podrška, njezina svrha i jedina osoba koja ju je uistinu voljela.
Anica je život proživjela u teškim okolnostima – bila je u brakovima s alkoholičarima, izgubila je oba muža, a njene djece od prvog braka odrasle su uz oca. Ipak, najgori udarac bio joj je gubitak Lele, koju je odgajala kao vlastitu kćer još od osmog mjeseca života. Leja je radila 27 godina u vojsci, bila je odlikovana, a posljednjih godina željela je vratiti se kući, u rudnik Leće, da provede više vremena s majkom i bakom.
Umjesto toga, bolest ju je prekinula u planovima, ostavljajući Anicu potpuno samu. Iako živi u stanu koji je Leja ostavila, Anicina mirovina od 24.000 dinara nije dovoljna ni za osnovne troškove, a pogotovo ne za pokrivanje rashoda vezanih uz pogreb i spomenik koji je koštao 2.000 evra.
- Da bi sve to platila, morala je uzeti kredit. Bez braće, sina ili muža, Anica je potpuno izolovana, iako joj kćeri i unuke žive u zemlji i inostranstvu. Nijedna od njih nije je redovno posjećivala, niti je provjeravala da li je uzela lijekove ili ima dovoljno hrane.
Samo u rijetkim prilikama dolaze da je vide, a ona to prihvaća s gorčinom, ali i razumijevanjem – kaže da ne osuđuje, jer svako ima svoj život. U kući, svaki kutak podsjeća na Leju – njezina soba je ostala netaknuta, miris još uvijek prisutan, kao da će se svaki trenutak vratiti.
Anica joj svakog dana priprema kavu, stavlja slatkiše, vodu i čak joj pali cigare – tri puta dnevno – kao da je i dalje tu. Na godišnjicu braka, susjedi su joj donijeli šećer i oko 50 evra, koliko su mogli. Ne traži više od toga – samo da netko sjedne s njom i priča. Govori da bi više voljela da je umrla prije Lele, jer „najveća opasnost za čovjeka je rađanje djece“ – izgovor pun boli, a ne ljutnje.
- Kada se ozlijedila – slomila kuk – morala je pozvati hitnu pomoć, ali joj je taksija do bolnice koštao toliko da ga nije mogla priuštiti. Vojska je dva puta poslala pomoć od po 70.000 dinara, ali to nije dovoljno za dugoročnu podršku.
Anica ne traži milostinju, niti žali državnu pomoć – samo želi da njezina kćerka, iako živi u inostranstvu, bar ponekad zove ili posjeti. Nakon objavljivanja ove priče, jedna kći pozvala je iz Amerike i objasnila da su često posjećivali majku, da nije bila u financijskoj krizi i da je ovo stanje posljedica tuge i osjećaja napuštenosti, a ne namjernog zanemarivanja. Iako su riječi bile u suzama, jasno je da je Anicina bol stvarna – ne zbog novca, već zbog duboke emotivne praznine koju više niko ne može popuniti.
