Seljak je u doslovnom značenju neko sa sela ko se bavi zemljoradnjom i stočarstvom, ali nažalost ljudi to koriste kao uvredu. Danas vam donosimo jednu zanimljivu priču na tu temu.
Ušao sam u luksuzni hotel u upitnim čizmama i starom kaputu, zaposlenici su me gledali kao da sam prljavština na podu hotela – nisu shvaćali da ću ih uskoro moliti za oprost. Bio sam na rubu recepcije, a recepcionar je izgledao kao da ima niži prioritet od mene, kao da je nerado udahnuo istu količinu zraka. “Gospodine… ovaj hotel je namijenjen gostima s rezervacijom”, uzviknuo je, da ga ostatak nas čuje, kao da me podsjeća da ne pripadam u hotel. Dvije zaposlenice šalile su se oko njega.
Pokušao sam objasniti upravitelju hotela da imam posla s recepcionarkom, ali upravitelj me odmahnuo rukom. “Direktor? Molim vas, gospodine… Teško je platiti sobu, a još teže imati spoj. Nemojte stvarati scenu.” Pojedinci oko nas gledali su me sa suosjećanjem ili prezirom. Nakon toga, izvadio sam telefon iz džepa i okrenuo broj, moje prezime je zatim odabrano kao ime recepcionara, što je promijenilo boju muškarčevog lica u samo sekundi. “Spojite me s vlasnikom hotela… odmah.”
Kad sam spomenuo vlasnikovo posljednje ime, recepcionar se isprva hihotao, misleći da se šalim, zatim je pogledao žene ispred sebe, kao da provjerava je li to smiješno, ali onda se dogodilo nešto što nije očekivao – zazvonio mu je telefon. Pogledao je monitor, zatim problijedio i zastao. Napisani odlomak je prikazivao točno prezime koje sam ranije izgovorio. Sve u predvorju je utihnulo, kao da je netko isključio zvuk. Zaposlenici koji su se prije smijali, sada su kao da su vidjeli duha. “Gospodine… samo trenutak”, rekao je recepcionar drhtavim glasom.
- Nisam mu odgovorio. Samo sam sve zaustavio, s čizmama prekrivenim blatom i starim kaputom, shvatio sam da će mi sve vjerojatno biti korisno. Pritisnuo je gumb, odgovorio tihim glasom, a zatim je izgovoreno samo nekoliko rečenica. Završio je razgovor, spustio slušalicu i prišao mi kao da hoda prema sucu koji će mu izreći presudu. „Gospodine… Žao mi je… Nisam znao tko ste“, rekao je, rukujući se. Direktor i vlasnik hotela željeli su… doći po vas na osobni poziv. Nakratko sam se osjećao kao da mi je naloženo da budem značajan, ali istina je bila puno jednostavnija – već sam bio značajan, samo to nisu shvaćali. Nedostajalo mi je potrebnog kretanja. Nisam mu uspio pojednostaviti stvari.
Dopustiti mu da doživi ono što je želio da ja doživim. Nakon što su se vrata dizala otvorila, u predvorje je ušao sam upravitelj hotela, čovjek u izvanrednom kostimu koji nikada ne napušta ured bez potrebe. Kad me je susreo, lice mu se ozarilo kao da promatra najvažnijeg investitora u svom životu. „Gospodine! Niste me tako rano obavijestili o svojoj prisutnosti! Molim vas, shvatite neugodnost.“ Zagrlio me je, poput prijatelja, a ne gosta. Recepcionar je izgledao kao da je izgubio svijest. Direktor se obratio osoblju, njegov izraz lica postao je potpuno drugačiji. “Tko je od vas pokazao nepoštovanje prema čovjeku?”
Recepcionar je imao otvorena usta, ali nije uspio ništa reći. Zaposlenice su napravile pauzu. To je povećalo direktorov bijes. Nitko ne ponižava u ovom hotelu! Razumijete li? Njegov se glas ponavljao po cijeloj sobi. Ovaj čovjek nije samo gost. Čovjek koji ograničava postojanje ovog hotela!” Svi su tražili moj savjet. Izrazi na njihovim licima sada su postali uvredljiviji, ali i dalje im je nedostajao podsmijeh. Direktor je preporučio da ga pratim u luksuzni salon. Dao mi je najudobnije sjedalo, najskuplje vino i osobnog konobara. Sve stvari koje su smatrali da nisam dostojan, dobilo sam. Namjeravao je pokazati svojim zaposlenicima da nisu dostojni poštovanja.
Sjeo sam na stolicu i promatrao zaposlenike kako stoje sa strane, pognutih glava. Tek nakon što sam progovorio, shvatio sam koliko toga moram učiniti. Razumijete što je gore? Ispitao sam čovjeka. Ne da me nisu prepoznali. To je zato što me obično ocjenjuju po odjeći, a ne po osobnosti. Recepcionar je pogledao u pod i počeo crvenjeti, to se nikada prije nije dogodilo. Zaposlen sam u ovom hotelu posljednjih 12 godina, objasnio je drhtavim glasom. “Nikad nisam bio u krivu kao ovaj… molim vas… dopustite mi da to ispravim.” Nisam se htio osvetiti, ja Nisam htio imati nekoga tko je bio uznemiren.
Jednostavno sam se nadao da će prepoznati svoju grešku. Promatrao sam redatelja i predložio da ostane. Sljedeći put naučite ljude da prvo razmisle o čovjeku, a zatim o ostalima. Redatelj je prepoznao moje olakšanje, kao da sam izgubio 20 kilograma na njegovim dlanovima. Recepcionar je podigao pogled i jednostavno rekao: “Hvala vam.” Taj trenutak je imao značajan učinak. Ne zato što želim poštovanje. Jer sam pokazao nešto značajnije – da vrijednost čovjeka nije u njegovim cipelama, kaputu ili izgledu lica.
Očituje se u njegovom ponašanju, njegovoj iskrenosti i načinu na koji se nosi s arogancijom i desetkovanjem. Te večeri, dok sam napuštao hotel, svi su ustali i priznali me kao najvažnijeg posjetitelja. A ja sam samo promijenio smjer, dao lulu obližnjem husaru i otišao u svojim mlohavim čizmama, ali s dostojanstvom koje mi nitko ne može oduzeti.
