Gubitak roditelja je nešto što se nikada ne može preboljeti bez obzira koliko godina imate. To su ljudi koji su vam dali život, koji su se brinuli o vama i koji su vam dali neizmjernu ljubav.
Nakon skromnog sprovoda, kad su posljednji gosti otišli, a rezidencija je zavladala nelagodnom tišinom, Natalia se našla sama unutar granica koje su odzvanjale sjećanjima na živote njezinih roditelja. Činilo se da čvrsti ton glasa njezina oca i dugotrajni miris vanilije i bokova njezine majke još uvijek prožimaju atmosferu. Lutala je kroz svaku prostoriju, prstima hvatajući predmete koji su sada poprimili veliki značaj – očeve naočale, majčin dnevnik i zbirku pisama koje su razmijenili.
- Svaki predmet joj je izmamio suze na oči, no ipak ju je jedan dio kuće zvao ustrajnije od ostalih – tavan, prostor koji je njezin otac uvijek držao zaključanim. Kad se napokon popela škripavim stubištem i otvorila stara vrata, otkrila je zbirku prašnjavih kutija i zapuštenih stvari. Među predmetima ležala je videokaseta s natpisom: “Vjenčanje. 1979.” Kroz nju je prostrujala navala emocija. Brzo je pronašla videorekorder, spojila ga na televizor i pritisnula play. Slike koje su se pojavile na ekranu oživjele su prošlost: njezina majka u bijeloj haljini i otac u vojnoj uniformi, oboje zračeći radošću i ljubavlju.
U jednom trenutku otac se nagne da šapne, a Natalija čuje riječi: “Ako nam se nešto dogodi, nemoj plakati. Ljubav je vječna. Tu smo i kad te nitko ne zagrli.” Nakon što je snimka završila, tišina je ispunila sobu dok je Natalija grlila svoj jastuk. Suspregnula je suze, umjesto toga prvi put osjetivši osjećaj mira. Shvatila je da su njih dvoje duhom ostali prisutni. Kako su dani prolazili, ostajala je unutar granica kuće, osjećajući povezanost sa svakim kutkom. Čin gledanja vrpce promijenio je nešto u njoj – intenzitet njezine tuge se smanjio.
Dok je pregledavala albume i otvarala razne kutije, otkrila je poruku koju je kao dijete napisala za godišnjicu braka: ”Želim da uvijek budete zajedno. Čak i kad porastem.” Suze su opet počele teći, ali ovoga puta rođene su od olakšanja. Kad je među očevim papirima otkrila omotnicu s natpisom “Otvoriti tek nakon naše smrti”, Natalia je osjetila kako joj se ruke tresu. Otvorila ga je i pogledala pismo u kojem su njezini roditelji prenijeli svoje posljednje osjećaje: molbu da ne tuguje, da prihvati ljubav bez straha, da ima vjere i otvori svoje srce, jer ono utjelovljuje nastavak njihove ljubavi.
U tom je trenutku unutar Natalije započela transformacija. Ujutro se probudila s osjećajem preobrazbe. Nakon što je otvorila prozore, skuhala je čaj i zakoračila u dvorište. Sjevši na klupu do svojih roditelja, samo se nasmiješila. Počela je češće posjećivati kuću, ali ne da čisti, već da ostane povezana sa svojim korijenima. Na kraju je donijela odluku da ostane. Kao grafička dizajnerica, imala je fleksibilnost raditi od kuće, a prebivalište njezinih roditelja razvilo se u njezino novo carstvo. Dok je jednog dana obilazila svoj zarasli vrt, prišao joj je susjed Mikhail.
Čovjek od riječi, poznavao je njezine roditelje, često nosio drva i pomagao oko alata. Njegova tiha prisutnost bila je konstanta u njezinu životu. Natalia se isprva držala podalje, povrijeđena prošlim iskustvima. Međutim, s Mihailom je bio mir. Postupno je njezina obrana počela slabiti. Jedne večeri pod stablom marelice, primijetio je: “Ponekad, da biste pronašli dom, prvo ga morate izgubiti.” U tom trenutku Natalia je prvi put nakon mnogo godina doživjela osjećaj da tuđa ruka dodiruje njezinu. Bilo je i jednostavno i duboko. Nekoliko tjedana kasnije otkrila je još jednu kasetu s natpisom “Za Natashu. Kad poraste.”
U laboratoriju je obradila fotografije s te vrpce, otkrivajući slike na koje nikada prije nije naišla. Majka joj se obratila kroz kameru: “Možda se osjećaš usamljeno u ovom trenutku. Ali uvijek zapamti – nikad nisi sama. Mi živimo u tebi.” Tada je Natalia shvatila – oni postoje u njoj, u svakom njezinom koraku i u svakom udahu. Mikhail je predložio ideju održavanja večeri sjećanja u vrtu, ističući da bi to trebala biti proslava zahvalnosti, a ne prilika za tugu. Pod lampionima te noći, uz melodiju vjenčanja njezinih roditelja, okružena mirisom hrane i nježnim osmijesima, granice između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti neprimjetno su se spojile. U toj kući, pod stablom kajsije, pored čovjeka koji ju je razumio kroz tišinu, Natalija je doživjela duboki osjećaj pripadnosti. U tom trenutku prestala je brojati dane.
