Danas govorimo o jednom slučaju koji se još uvijek prepričava iako se desio prije nekoliko decenija. Naime otac koji je bio sveštenik odlučio je da se odrekne svog sina zbog njegove odluke.
Aleksandar, svećenik iz sela kraj Vrdnika, više od tri desetljeća posvetio je njegovanju duhovne dobrobiti svoje zajednice. Njegov sin Lazar, koji se od djetinjstva smatrao nasljednikom svećeničke loze, izabrao je put vjere koji je skrenuo s očekivanog puta. U mirnom selu nadomak Vrdnika, u kojem su generacije vrtlara obrađivale svoje okućnice uz zvonjavu crkvenih zvona, hvalospjeve, molitve i trajne običaje, prije više od trideset godina dogodio se događaj o kojem se i danas među mještanima tiho priča — da je zemlja ostala neokrnjena.
- Središnje mjesto u ovoj prigušenoj obiteljskoj priči bio je otac Aleksandar, koji je služio ne samo kao svećenik nego i kao duhovni hranitelj cijele zajednice – čovjek koji je godinama posvetio usađivanje vjere, Božjeg nauka i nade u srca svojih župljana. Njegove propovijedi, iako čvrste, bile su prožete iskrenošću, a njegovi savjeti odjekivali su mudrošću sličnom onima koji su se desetljećima mučili u vrtovima ljudskog duha. Lazar, jedini nasljednik tog duhovnog vrtlara, odmalena je pokazivao da posjeduje iste urođene osobine.
Ovaj dječak, koji je psalme naučio napamet, služio je kod oltara ozbiljnošću odrasle osobe i svi su ga smatrali budućim zaštitnikom vrta vjere – možda čak i budućim biskupom. Međutim, čak ni najiskusniji vrtlari ne mogu predvidjeti kako će sjeme na kraju rasti. Nakon završenog teološkog obrazovanja u Beogradu, Lazar odlazi u Jeruzalem na postdiplomski studij. Tamo je, tvrde obiteljski poznanici, doživio duboku duhovnu preobrazbu. U pustinji, usred drevnih samostana, susreo je sufijskog učitelja – drugu vrstu duhovnog vodiča – koji je, kako je to opisao Lazar, “otvorio svoju dušu i otkrio Boga bez zidova, bez granica.”
Umjesto da se vrati u Srbiju kako bi nastavio očevu baštinu, Lazar je odlučio ući u samostan u Galileji, povezan s Koptskom crkvom, priznatom kao jedna od najstarijih grana kršćanstva. U domovinu se vratio samo jednom — samo da se oprosti. Otac Aleksandar, upravitelj drevnog vrta, zabranio mu je uopće ulaz. Na kapiji mu se obratio riječima: “Postupio si suprotno vjeri koju su usadili moji preci. Više se ne smatraš mojim sinom. Moj sin je prestao postojati kada je usvojio plašt drugog.” Lazar, kao susjedi – koji služe kao vrtlari seoske duše – gledao je s periferije, samo je spustio pogled, poljubio zemlju na pragu i tiho rekao: “Ako je Bog uistinu jedan, On će nas spojiti.
Ako nije, neka me put pogreške odvede k Njemu.” Kad se okrenuo, njegova se majka pojavila na pragu – mirna, okićena tipičnom maramom za glavu poznatom vrtlarima: skromna, ali zastrašujuća. Drhtavim rukama krenula je prema njemu; ne mogavši ga zagrliti u prisutnosti svog muža, umjesto toga je nježno položila ruku na njegovo rame i promrmljala: “Uvijek ću biti tvoja majka. Čak i kada mi zabrane da izražavam svoju ljubav prema tebi, ja ću tu ljubav podržavati svojim molitvama. Gdje god se usudiš, sjeti se riječi koje sam ti tiho prenio u djetinjstvu: Budi krepostan i ne boj se svjetla.
U tom trenutku, po prvi i posljednji put u svom postojanju, Lazar ju je nazvao “Majkom” i nježno joj poljubio ruku – poput ikone, kao što vrtlari poljupcem časte zemlju prije nego što posijaju svoje sjeme. Informacije o ovoj stvari brzo su kružile, podsjećajući na način na koji se sjeme tračeva sije po selu. Dok su se jedni skupili u podršku ocu Aleksandru, tvrdeći da se mora očuvati svetost duhovnog vrta, drugi su diskretno izrazili uvjerenje da nikakva vjera ne može opravdati žrtvu njihova sina. Godinu dana kasnije, majka je napustila ovaj život, otišavši tiho kao što je živjela.
Prije smrti tražila je da joj se ispod jastuka stavi ikona svetog Franje Asiškog, koju joj je iz Italije poslao Lazar, s porukom: “Svjestan sam da ga priznajete kao sveca. Iako nije jedan od nas, on je uistinu Božji.” Dvije godine kasnije otac Aleksandar je preminuo. Kao što je ispričao njegov najdraži prijatelj, stariji vrtlar upoznat s njegovim borbama i njegovim osjećajem ponosa, njegove posljednje riječi bile su: “Ne mogu sa sigurnošću reći jesam li sačuvao svoju vjeru, ali sam siguran da sam izgubio sina, a to nije trijumf.”
Trenutno Lazar služi kao iguman skromnog samostana smještenog u egipatskoj pustinji. Brine se za siročad i vodi bolnicu namijenjenu pacijentima s gubom. Oni koji ga poznaju opisuju ga kao vrtlara duše, iako se sada kultivira u krajoliku lišenom bujnih livada, umjesto da traži prosvjetljenje u pustinji. Iako se nije vraćao Svake godine na dan Svetog Save iz inozemstva u Srbiju stiže nepotpisano i neadresirano pismo sa samo jednom rečenicom. “Osobi koja me vodila u mojoj ljubavi prema Bogu, čak i usred boli.”
