Svaki čovjek ima neku tajnu koju ne dijeli sa drugim ljudima koliko god da su bliski ali istina kad tad izađe na vidjelo što se najbolje može vidjeti iz priče koju vam danas donosimo.
Nakon pet desetljeća provedenih zajedno, Marko je ostao sam u tihom prostoru kuće. Kuća se iznenada povećala do te mjere da on nije mogao stati u nju. Njegova supruga Ana, koja je umrla dvije godine ranije, umrla je mirno, ali i dostojanstveno. Sljedeći dani bili su spori i ugodni. Bio je okupiran manjim zadacima, poput premještanja njezine odjeće iz ormara, prikupljanja slika i sjećanja i pokušaja produljenja njezina mandata. Jednog je dana odlučio srušiti drvenu kutiju koju je Ana uvijek čuvala.
- Nikada se nije raspitivao o interijeru, cijenio je njezinu privatnost, a ona bi mu uvijek govorila: “To je moja osobna tajna.” Kutija je sada stajala pred njim, prekrivena slojem zemlje. Ruke su mu se tresle dok je otključavao ključ. Unutra je bilo nekoliko uvelih ruža, svilena marama, stari nakit i – pismo. Omotnica je bila obezbojena, a na njoj je bilo samo njegovo napisano ime. Marko je prepoznao trud svoga srca. Polako je povukao papir i počeo čitati.
Poštovani g. Marko, Ako ikada naiđete na ovo pismo, to implicira da sam preminuo. Želim ti nešto reći, nešto što sam cijeli život tajio od tebe. Razumijem da će biti štetno, ali vjerujte mi, nije bila namjera biti zlonamjeran, već izraziti ljubav i strah od gubitka tebe… Markova su očekivanja bila mala. Riječi su bile sastavljene njezinim osobnim rukopisom, ali je srž poruke razdirala njegov duh. Ana je priznala da je prije nego što su se upoznali bila zaljubljena u drugog muškarca, njegovog najbližeg prijatelja Petra. Namjeravali su se vjenčati, ali ih je sudbina razdvojila.
Kad je naišla na Marka, odlučila je ne reći mu istinu jer se bojala da će to loše utjecati na njega. Unatoč tome što sam u početku gajila sjećanja na njega, napisala je, s vremenom sam shvatila da je ljubav koju sam pronašla s tobom bila iskrena. Podržavao si me, zaštitio me i dao mi život. Međutim, nedostajala mi je podrška da vam kažem da je prije u mom životu postojao drugačiji ljubavni interes. Marko je promatrao kako se zemlja miče pod njegovim nogama. Pedeset godina ljubavi, smijeha, jutara i večeri posvećenih jedno drugome, a sada – otkriće da je postojao tajni početak.
Bolovi su bili nesnosni. Sjeo je i dugo razmišljao o pismu, ne znajući u što da vjeruje. Međutim, tada je primijetio omaleni dodatak na dnu stranice: “P.S. Ovo ti se može činiti apsurdnim, ali znaj ovo: Nikada nisam želio da moj život bude drugačiji. Petar je bio mlada zabluda. Bio si istina o meni. Svaki put kad sam se probudio i promatrao tvoje lice, osjećao sam da sam napravio pravi izbor. Cijenim što se brineš za mene i daješ mi život vrijedan življenja. Ako ovo pismo izaziva tugu, molim te jednostavno se sjeti našeg smijeha, naše djece i unuka. To je dokaz nadmoći naše ljubavi nad svim ostalim.
Marko je neprestano ponavljao retke teksta. Suze su mu tekle niz obraze, ali ovoga puta nisu bile samo posljedica boli, već i empatije. Da, Ana je možda u početku bila romantično vezana za nekog drugog, ali nekoliko desetljeća koje su proveli zajedno nije bila laž. Njihova djeca, njihova putovanja, zajedničke večere i sva vremena koja su posvetili jedno drugome – bila je to ljubav, iskrena i nepatvorena. Kasnije se dogodio obrat koji nije očekivao. Na dnu kutije, ispod pisma, smjestio je malu bilježnicu.
Zavirio je u njega i promatrao brojne stranice njezine vlastite ruke – dnevnik zahvalnosti. Svaki dan, gotovo pet desetljeća, Ana je snimala po jednu stvar koju je cijenila. Mnoge su stranice bile posvećene njemu. Danas sam zahvalna na Markovu osmijehu i njegovoj ruci. Osim toga, zahvalna sam mu jer me još uvijek voli unatoč tome što nisam savršena. Marko je tada shvatio da to pismo nije kraj njihove ljubavi, već njen početak. Možda je počelo u tajnosti, ali je zadržalo svoju predanost i poštenje. Ana mu je posvetila cijeli život, iz dana u dan.
