Državna televizija u Srbiji RTS svake godine krajem aprila obilježava tužnu godišnjicu kada je u NATO bombardovanju pogođena njihova zgrada i veliki broj novinara i radnika je izgubio živote.
Rušenje zgrade RTS-a 23. aprila 1999. godine smatra se jednim od najtragičnijih incidenata tokom NATO razaranja zgrade SRJ. Tog kobnog dana, u napadu u kojem je ubijeno 16 djelatnika Radio-televizije Srbije, svijet je postao sudionikom nečega što dosad nije viđeno – medijske kuće tijekom sukoba. Sjećanje na nevine žrtve Kasnije, agonija i traume žrtava ne jenjavaju. Svake godine, na rođendan napada, obitelj, prijatelji i suradnici sudjeluju u ceremonijama odavanja počasti žrtvama. Njihove ličnosti, lica i doprinosi javnom servisu Srbije ne smiju se zanemariti.
Voditeljica Gordana Stijačić u emotivnom dijelu programa nije uspjela suspregnuti suze prisjetivši se tragedije i gubitka svojih suputnika. Oni za nju nisu bili samo kolege, bili su i prijatelji i suradnici, rekla je, a sjećanje na njihova imena i djela bilo je jedino sredstvo odavanja im počasti. Novi, neviđeni napad NATO je RTS okarakterisao kao “legitimnu vojnu svrhu”, uprkos činjenici da je u njemu bilo preko 150 civila.
Napad se dogodio u noći 2. prosinca u 14.10 sati, u vrijeme dok su novinari i tehničari bili na svojim radnim mjestima i izvještavali o noćnim aktivnostima. Međutim, činjenica da je meta bila civilna organizacija koja nije imala vojnu funkciju, dovela je do međunarodne kritike i rasprave o moralnim i pravnim aspektima napada. Taj se događaj i danas smatra jednim od najmračnijih trenutaka u povijesti ratnog izvještavanja i primjerom kršenja temeljnih načela humanitarnog prava.
- Nikada se ne smije zanemariti I danas, 25 godina nakon događaja, ostaje pitanje pravde i odgovornosti. Unatoč raznim međunarodnim dokumentima koji su priznavali kršenje pravila ratovanja, nitko od dužnosnika NATO-a nikada nije kažnjen za taj zločin. Ne sme se izgubiti sećanje na 16 preminulih radnika RTS-a. Njihova predanost, hrabrost i jednostavna odanost podsjetnik su na važnost zaštite slobode medija, istine i ljudskog života – u svakom razdoblju i kontekstu.
Bonus tekst:
Danas je čokolada uobičajena u svakodnevnom životu ljudi i jedna je od najomiljenijih slastica na Zemlji. Međutim, put njegovog razvoja nije bio baš ugodan. Priča o podrijetlu čokolade smještena je prije nekoliko tisuća godina u središte drevnih kultura Srednje Amerike, gdje je imala drugačiju funkciju od današnje. Prvi koji su značajnije koristili kakaovce bile su Maje, a nakon njih i Asteci, koji su od njegovih zrna napravili piće nazvano “xicocolatl” – gorku, osvježavajuću tekućinu bez šećera, pomiješanu s vodom, začinima i ljutom papričicom. Ovo piće nije bilo samo jednostavna poslastica, već slavlje u posudi. Smatralo se da povećava moć, snagu, pa čak i božanska svojstva.
Vladari poput Moctezume pili bi ga svaki dan, vjerovali su da će im to povećati snagu i fokus. Međutim, kakao nije bio koristan samo zbog svog okusa. Sjemenke kakaovca korištene su kao oblik valute. Povijesni izvještaji govore da je za kupnju pilića bilo potrebno 10 zrna, a za kvalitetnu tkaninu 100 zrna. U toj kulturi kakao nije bio samo hrana, već i sredstvo plaćanja, simbol ponosa i duhovna vrijednost. Kada su španjolski kolonisti stigli u Novi svijet u 16. stoljeću, nisu primijetili ovo izvanredno piće. Hernán Cortés i njegova ekipa prepoznali su važnost dokumenta pa su ga odlučili pokazati europskom sudu. Međutim, gorak okus nije se svidio Španjolcima.
Počeli su ga mijenjati – izbacili su ljute sastojke i dodali mu šećer i cimet, stvarajući blaži i ugodniji napitak koji je brzo postao naklonjen aristokraciji. Europa je prvi put kušala čokoladu oko 1500. godine, samo u tekućem obliku. Predstavljao je luksuz i obično je bio rezerviran za najbogatije pojedince. Međutim, svaki aspekt industrijske revolucije ovisi o napredovanju procesa industrijalizacije. Tijekom 19. stoljeća čokolada je doživjela novu eru. Švicarska je postala lider u poboljšanju svoje proizvodnje.
