Doživotni predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito i četiri decenije nakon svoje smrti izaziva pažnju a o njegovom životu se ispredaju razne priče za koje uglavnom nema dokaza.
Razgovarat ćemo o kratkim i dugim životima Nade Budisavljević, najmlađe sestre Jovanke Broz, žene čija je sudbina bila povezana s tragičnim događajima, ali i nevjerojatnom hrabrošću, samožrtvovanjem i ljubavlju. Njezina priča je također priča o obiteljskim vezama, povijesnim događajima i žrtvama koje su nevidljive. Te žrtve povezane su sa značajnim ličnostima. Nada je rođena u Lici, selu u blizini Pećana.
Od najranijih dana svog života već je proživjela značajne gubitke. Imala je majku koja je imala šest mjeseci kada je izgubila majku, tijekom sukoba imala je oca i brata/sestru koji su također umrli. Druga sestra umrla je nekoliko godina nakon toga. Ona i njezina sestra Zora smještene su u dječji dom, gdje ih je 1947. godine otkrila Jovanka Broz, primila ih i pružila im obrazovanje. To je bio početni prethodnik posebne veze između sestara, ta veza definirat će cijeli Nadinein život.
Njezino obrazovanje i profesionalni put pokazuju da je bila izuzetno inteligentna i predana žena. Završila je Filozofski fakultet u Beogradu, gdje je studirala engleski jezik i književnost, talijanski jezik i svjetsku književnost. Sudjelovala je u njegovom kabinetu i bila je jedina osoba koja ga se sama riješila. Kasnije je predavala na Vojnoj školi stranih jezika, gdje je postala poznata. Kao prevoditeljica sudjelovala je i u aktivnostima vezanim uz Ujedinjene narode. Kasnije je predavala na Vojnoj akademiji, gdje je prepoznata kao najbolja profesorica u povijesti škole, a povijest ove institucije dokumentira njezino znanje i predanost.
- Međutim, njezini profesionalni uspjesi bili su samo dio njezina života. Najviše pažnje i energije posvetila je sestri Jovanki. Djelovala je kao njezina desna ruka i pomoćnica u svakoj ulozi koju joj je život dodijelio. Radila je kao tajnica, voditeljica osoblja, stilistica, suputnica, njegovateljica, kuharica, krojačica, medicinska sestra i maserka. Nije bila samo podržavateljica, već i osoba od povjerenja i ispovjednica, osoba kojoj je Jovanka bezrezervno vjerovala.
Osim Miroslava Krleže, koji je hvalio njezinu diskreciju i znanje, i drugi sudionici rasprave spomenuli su je po imenu. Tek je 2015. godine Nada objavila knjigu “Moja sestra Jovanka Broz”, u kojoj je dokumentirala neke detalje o svojoj mlađoj sestri i otvorila vrata svijetu prve dame Jugoslavije. Unatoč tome, zadržala je određenu dozu skromnosti i opreza, nikada nije prešla granicu koja bi narušila sestrinu privatnost. Njezin osobni život također je bio posvećen ljubavi. Bila je odana svojim rođacima, Goranu i Zoranu, i predana njihovim obiteljima.
Njezina toplina i ljubav učinili su da je pamte kao nekoga tko je uvijek znao obratiti pažnju i pomoći. Život s obitelji Jovanke i Tita pružio joj je priliku da promatra brojne značajne događaje, ali je i dalje održavala distancu i ostala odana. Dosljedno je izjavljivala da je Tito bio odan i privržen prema njoj, gotovo kao otac. Sama je rekla: „Vidjela sam Titu kao oca. Prepoznao nas je kao svoju djecu. Bio je vrlo ljubazan i gostoljubiv, što je ženu učinilo emotivnom i sentimentalnom. Kroz to je naglasila ljudske karakteristike jedne od najznačajnijih političkih osoba 20. stoljeća.“
Tijekom razgovora i snimaka često je izjavljivala da Jovanka svoju predanost Titu shvaća kao izraz odanosti jednom konceptu i jednoj osobi. Mislila je da je Jovanka spremna potpuno se predati Titu, gotovo monaški u svojoj odanosti. Poricala je ideju o djeci jer bi, prema njezinom mišljenju, to negativno utjecalo na njegov politički položaj. Posvetila mu je svu svoju moć, štiteći ga od ozljeda i kritika, a istovremeno ostavljajući dojam moćne, unatoč teškom teretu. Prijatelji su Nadin karakter opisivali kao inteligentan, dobroćudan, dostojanstven, duhovit i neustrašiv.
Njena hrabrost i samopožrtvovnost uvrstili su je među tihe pobjednike svog doba – one koji ne traže priznanje, već ostavljaju trajan trag u svijetu. Oni koji su joj bili najbliži pozdravili su je. poetskim riječima pozdrava. Žarko Jokanović ju je okarakterizirao kao nekoga tko se nikada više neće roditi. On i njegova supruga Milica izrazili su zahvalnost za vezu i odanost koju su dijelili s njom. Naglasili su da će joj se održati trajni spomen-obilježje i da će biti bolno znati da će se informacije povezivati s patnjom koja će pratiti sve koji su je poznavali.
Odlaskom Nade Budisavljević, sljedeće poglavlje koje je pratilo sudbinu obitelji Broz, ali i eru jugoslavenske povijesti i načina života s njihovim vođom, zaključilo je. Njezina pripovijest i dalje je počast načinu na koji su nevidljive žrtve i Anonimne priče doprinose formiranju značajnih događaja i individualnosti.
