Neke stvari se dese u životu i navedu nas da pomislimo da sudbina postoji, a da nisu sve stvari koje se dešavaju nasumične i slučajnost. Danas vam donosimo novu priču.
Na autobusnoj stanici prišao mi je bezimeni muškarac i pružio mi novčanik, a zatim izgovorio rečenicu koja me ostavila bez daha. Zurio sam pod sivo nebo kako bih, kao i svaki drugi dan, umoran i zbunjen, čekao autobus. Ljudi su prolazili pored mene, kiša je i dalje padala, a ja sam se jednostavno želio što prije vratiti kući. Nisam shvaćao da me netko promatra iz daljine. Odjednom se preda mnom pojavio stariji muškarac nepoznatog identiteta. Bio je stariji, zabačene glave i imao je kapu na čelu.
Čini se da nema razloga da mi priđe. Stajao je sasvim blizu i tihim glasom rekao: “Drži ovo.” Zbunjeno sam pogledao svoju ruku. U njoj je bio stariji muškarac s novčanikom koji je bio poderan i star. Namjeravao sam ga vratiti, jer sam mislio da je to greška, ali čovjek me uhvatio za zapešće i rekao: “Ovo je ono što se otac nadao da ćeš mu vratiti.” Ostao sam ograničen na lokaciju. Polako sam zavirivao u novčanik i ono što sam u njemu vidio natjeralo me da zaboravim gdje se nalazim i tko sam. Nakon toga sam pronašao nešto što vjerojatno nije stvorio nitko drugi osim mog oca, koji je umro prije 15 godina.
Kad sam zavirio u svoj novčanik, prvo što sam naišao bila je fotografija koja je bila stara, izblijedjela i prikazivala je mene i mog oca, dan kada sam krenuo u školu. Nisam je vidio godinama, mislio sam da je izgubljena zajedno s brojnim predmetima koji su izgubljeni nakon njegove smrti. Samo gledanje slike probudilo je davno ugašene osjećaje. Izgledalo je kao da se moj otac neko vrijeme nalazio točno ispred mene. Uz fotografiju bila je mala metalna posuda, izgrebana, ali i dalje prepoznatljiva. Bio je to privjesak koji sam mu poklonio kada sam imao 10 godina.
- Nešto što je i on uvijek nosio sa sobom. Nikada ga nije zaboravio, čak ni dok je bio u bolnici. Držao sam taj privjesak u ruci i osjetio sam pritisak u prsima. Nisam mogao shvatiti kako se ovaj incident dogodio s nepoznatim muškarcem. Pogledao sam ga i pitao kako je dobio novčanik. Čovjek nije odmah odgovorio. Umjesto toga, pogledao me je kao da procjenjuje koliko ću moći podnijeti. Zatim je tihim tonom rekao da mi je otac ranije nego što sam očekivao povjerio taj novčanik. To me dodatno zakompliciralo, jer je moj otac iznenada umro, a da nije imao vremena ni s kim razgovarati.
Objasnio mi je da su on i moj otac imali dugu vezu u prošlosti, prije nego što sam postao svjestan nekih dijelova njegovog života. Razgovarao je o temama njihovih razgovora, o prošlim dugovima koje moj otac nije mogao otkloniti. Čovjek je zvučao kao netko tko nosi dugogodišnju legendu. Počeo sam osjećati blagi nedostatak odmora, ali sam želio čuti sve. Rekao mi je da mu je otac ranije pomagao tijekom jednog životnog razdoblja kada nije imao nikoga. Odbio je raspravljati o detaljima, ali sam u njegovim očima mogao vidjeti zahvalnost.
Rekao je da mu je otac poklonio novčanik, s konkretnim uputama: “Vrati ovo mom djetetu kad bude potrebno.” Nisam mogao vjerovati da moj otac ima plan koji nije otkrio. Pokušao sam shvatiti što znači riječ “vrijeme”, ali čovjek je samo slegnuo ramenima. Rekao je da mu je otac dao samo jednu poučnu rečenicu i da vjeruje da će se taj dan dogoditi slučajno. Osjećao sam da ta slučajnost nije bila slučajna. Nešto dodatno je dodano njegovom glasu. Dok sam kopao po novčaniku, pronašao sam uredno presavijeni list papira. Srce mi se ubrzalo dok sam ga pregledavao. Na njemu je bio očev potpis.
Razlikovao bih ga od ostalih. U njemu je pisalo: “Ako posjedujete odgovarajuće ruke, imat ćete sve potrebno znanje o meni.” Ali nisam bio svjestan ničega. Čak nisam bio ni povezan. Upitao sam ga o čovjekovom znanju tog pojma, ali mi je objasnio. Izjavio je da nije bio svjestan očevih namjera, samo da je održao svoju riječ. Čudno je kako su njegove riječi sadržavale mnogo olakšanja, kao da se godinama pripremao za priliku da skine vlastiti teret. To me je potaknulo da se zapitam koliko dugo je novčanik bio kod njega. Nakon toga, iz džepa je izvukao mali, stari ključ.
Izjavio je da je vlasništvo mog oca i da ga drži u svom novčaniku. Nisam znao što znači otvoriti, niti sam znao da otac ima išta skriveno. Ključ je bio teži i hladniji nego inače, kao da je imao priču koju još nisam bio spreman čuti. Čovjek je objasnio da je to kutija, drvena i stara, koju je moj otac godinama čuvao u svom podrumu. Nastavio je da je unutra nešto što se moj otac nadao da ću vidjeti tek nakon što postanem dovoljno “zreo”. Te su riječi bile ozbiljnije od pisma. Što je otac mislio da tada nisam mogao razumjeti, a sada mogu? Osjetila sam potrebu da odmah odem po tu kutiju. Čovjek je primijetio odlučnost u mom pogledu i rekao da će me odvesti na mjesto kamo je namjeravao ići. Nije živio daleko od druge dvije stanice.
Složila sam se, unatoč činjenici da sam osjetila stezanje u želucu. Uznemireno ponašanje mog psa, kao da je vjerovao da dolazi neki značajan događaj. Kad smo stigli do njegove skromne rezidencije, sišao je u podrum i donio malu, drvenu kutiju. Bila je stara, oštećena i zaključana posebnim ključem koji mi je dao. Nisam mogla vjerovati da je moj otac to skrivao od mene. Sjela sam na stolicu, duboko udahnula i stavila ključ u medaljon. Kutija se pokrenula uz tihi klik, a nekoliko predmeta bilo je uredno posloženo unutra. Jedna bilježnica, jedna fotografija i jedna plaćena omotnica.
Srce mi je lupalo najbrže što je moglo i donijela sam odluku što ću prvo učiniti. Odabrala sam bilježnicu umjesto aktovke, jer sam vjerovala da sadrži informacije koje sam tražila. Kad sam ga prvi put otvorio, prepoznao sam očev rukopis; međutim, ovaj put nije bio organiziran ni precizan. Podsjećao je na pisca s teškim kapcima. A prva stvar u bilježnici bila je napisana: “Sine, ako ovo čitaš, to implicira da se moja prošlost konačno susreće s tvojom.” I zamrznuta. Priča koju sam očekivao da ću razumjeti svom ocu još je bila na početku.
