Kada je u pitanju prevara u braku kažu da žena posljednja sazna da njen muž ima drugu i da joj je nevjeran. Danas vam donosimo ispovijest jedne žene na ovu temu koja je privukla veliku pažnju.
Imam 46 godina i u braku sam pet godina duže od supruga. Razlika u godinama nikada nije bila problem za nas – ili sam barem mislio da jest. Tijekom gotovo dva desetljeća izgradili smo obitelj, rezidenciju i naizgled vjeran brak. Imamo troje djece i pokušavali smo ih odgojiti uz puno poteškoća, boli i popuštanja. Moj se suprug dosljedno pojavljivao kao stup pomoći za mene – pouzdan, predan i učinkovit otac. Nikada mi nije objasnio legitiman razlog da ga ispitujem. Nedavno. Bio je to tipičan dan bez izvanrednih događaja.
- Vraćala sam se s posla iscrpljena, misli pomiješane između djece, obaveza i večere. Na autobusnoj stanici slučajno sam naišao na starog prijatelja koji ima kamion. Dopustio mi je prijevoz na koji sam i ja uzeo, ali ne kao znak opreza glede perspektive mog braka. Na ulazu u grad, dok smo bili pozicionirani na crvenom semaforu, kraj nas se zaustavio automobil moje supruge. Odmah sam ga prepoznao jer je koristio upravo onaj automobil koji bi često vozio na svoja “osobna putovanja”. On je upravljao vozilom, au putničkom prostoru sjedila je nepoznata žena.
U tom trenutku sva sam se ukočila. Promatrao sam samo njezine gole noge, s prekriženim, opuštenim nogama. Činilo se da je to previše osobno za profesionalni odnos. Pokušao sam to objasniti – možda je bila pripravnica ili netko s kim je on bio u vezi. Međutim, napravio je geste zbog kojih sam udahnuo drugu količinu zraka. Pokrio ju je rukom. Nije bilo obojeno prijateljstvom. Nije se smatralo ležernim. Bilo je to pokazivanje naklonosti – izravno, agresivno i mučno. U tom trenutku su svi vikali, ali ja sam odlučio šutjeti. Moj suputnik, koji je vozio, prepoznao je promjenu na meni.
Pokušao sam ostati miran, govorio o nečemu bolesnom i rekao da je putovanje bilo mučno. Zapravo, osjetio sam otkucaje srca u grlu, a misli su mi se navrle u glavu koje nisam mogao zaustaviti. Kad se moj suprug vratio kući, pokazao je potpuno opušteno, čak i šaljivo ponašanje. Opisao je kako se nalazi u obližnjem gradu s novim studentom, spomenuo je i neke administrativne odgovornosti. Njegov ton je bio ležeran i duhovit dok je rekao da je ona “baš djevojka koju trebam”. Povremeno sam se možda našalio s takvom rečenicom.
U tom je trenutku bilo jednostavno bolno. Nisam ga komentirao. Nisam postavio pitanje. Jednostavno sam držao jezik za zubima, ali u meni je gorjelo. U mašti sam počeo putovati unatrag. Sjetio sam se svih “formalnih obveza”, “dnevnih smjena” i “slučajnih susreta”. Koliko sam puta vjerovao, opravdavao se i razumio? I sad se prvi put činilo da je sve laž. Počeo sam ispitivati ženu u vozilu, kao i godine koje su prošle. U toj sam se tišini suočila s vlastitim sumnjama. Ja sam na sredini dva suprotna kraja: Premlad da živi život laži. Prestar da počnem ispočetka sa strahom.
Razmišljao sam o razvodu, ali io konceptu djece, svakodnevnom radu i gubitku sigurnosti. Nisam imao odgovore, ali umjesto toga mnogo pitanja. Jedno ogromno, tiho žaljenje. Možda ću razgovarati s njim. Možda ću imati moć postaviti pitanje koje sve mijenja. Ili ću možda dulje vrijeme šutjeti, pokušavajući smoći snage da donesem odluku koja neće negativno utjecati na mene. Znam da je jedna istina očita: ovaj život nije onakav kakav sam očekivao.
Brak za koji sam očekivala da će biti siguran sada se polako raspada, i to ne zbog razlike u godinama, već zbog gubitka povjerenja. On bi mogao povrijediti druge ljude. Žalosno je što sam vjerovao, gradio i tome se posvetio, kao i što sam bio previše slijep. Ne želim primati upute. Ne želim tražiti odmazdu. Jednostavno pokušavam razjasniti, pronaći mir i imati istinu. Budući da je s bolnom istinom bolnije živjeti, također je štetnije živjeti u zbrci. Ako iz ovoga trebam izaći s ranom, neka to bude s istinom u mom posjedu. Jer to je jedini put kojim mogu ići da povratim sebe.
