Ponekad se može desiti da neka osoba izgubi pamćenje i taj gubitak može biti selektivan ili potpuni, privremen ili stalan. U našoj današnjoj priči jedna mladi čovjek je nakon nesreće zaboravio svoju suprugu.
Anino i Markovo vjenčanje bilo je izvanredno. Sunce je sjalo, gosti su bili radosni, a njih dvoje su se konačno prepoznali. Ana je mislila da je boli. Dok su plesali svoj prvi ples, Marko joj je prišao i rekao joj: “U konačnici, ti si moja. Zauvijek.” Njena sreća bila je apsolutna. Nakon nekoliko sati, san se pretvorio u noćnu moru. Dok su bili na putu do hotela, kamion je slučajno prešao preko njihovog automobila. To se dogodilo kroz crveno svjetlo. Buka metala i zvuk razbijenog stakla bile su posljednje stvari kojih se Ana sjećala prije nego što je zaspala.
- Ustala je u bolnici. Glava joj je bila ozlijeđena, a ruka sputana. Međutim, to nije bilo važno. Njena prva briga bio je Marko. “Gdje je moj suprug?” vikala je, pokušavajući ustati. Medicinska sestra ju je zagrlila. “Sestro, vaš suprug je hospitaliziran na intenzivnoj njezi. Imao je tešku ozljedu glave. Međutim, on je i dalje smrtan.” Sljedeća tri dana Ana je osjećala bol dok je sjedila ispred njegovih vrata. Njena vjenčanica bila je uništena, ali rana na ruci nije se mogla usporediti s boli u njenom srcu. Bila je to zbunjenost koja je slama dušu. Četvrtog dana, liječnik se pretvarao da se smiješi. Bio je dosljedan. Dosljedan je. Možete ga promatrati.
Pod se ponovno pojavio pred Aninim nogama. Utrčala je u sobu, suze radosnice slijevale su joj se niz lice. “Marko!” viknula je. Ležao je na krevetu, glava mu je bila obavijena zavojima. Njegovi roditelji i pratitelj slijedili su ga. Preusmjerio je pogled na nju. Promatrao ju je. Međutim, u njegovim očima nedostajalo je prepoznavanja. Nije bilo ljubavne priče. Samo formalna, hladna dvosmislenost. “Oprostite”, rekao je tišim tonom. “Razumijemo li se?” Anin osmijeh se zaledio. “-Marko, što pokušavaš? Ja sam Ana. Tvoja supruga. Vjenčali smo se prije nesreće… prije vjenčanja.” Obratio se majci, koja je sjedila s druge strane s čudnim, gotovo sretnim izrazom lica. Mama, tko je ova žena? „Sine“, reklo je majčino ime, ili Markova majka, pozdravila je Anu i primila je za ruku.
Liječnik mu je preporučio da ne pokušava komunicirati s njom. Greška.“ Ana je pobjegla. Kakva vrsta greške?! To je moja supruga! Markovo raspoloženje je raslo i raslo. Molim te, odi. Ne znam tko si, ali me potičeš na nervozu. Liječnik je ušao u sobu i izveo Anu. Dijagnoza je bila točna: retrogradna amnezija, uzrokovana opsežnom traumom. Međutim, bila je selektivna. Sjećao se svakog aspekta svog života – roditelja, prijatelja, posla. Osim nje. Posljednjih nekoliko godina, tijekom kojih su se on i Ana romantično zapleli i vjenčali, bile su potpuno neplodne. Za njega je ona bila nepoznata žena. To je bila gora sudbina od smrti. Anin svijet postao je noćna mora ispunjena birokracijom.
Budući da se Marko nije sjećao svoje majke, osoba zadužena za njegov oporavak preuzela je svu njegovu kontrolu. Anu, koja je službeno priznata kao njegova supruga, smatralo se gošćom, smetnjom. „Doktore, molim vas“, preklinjala je glavnog liječnika. „Ja sam mu supruga. Moram se brinuti za njega.“ Liječnik je bio stoički. „Gospođo, on vas ne razumije.“ Vaša odsutnost ga samo još više iritira i povećava pritisak na njega. Najučinkovitija strategija je izbjegavati ga. „Podržava li vas?“ vikala je Ana. „Vjenčali smo se prošli tjedan!“ „Dokumenti“, rekla je Markova majka, koja je ostala blizu liječnika sa sretnim osmijehom. Međutim, on vas ignorira. Molim vas, poštujte želje mog djeteta i ostavite ga na miru. Bilo je jednostavno. Svekrva je u početku prezirala Anu zbog njezinog nedostatka „kvaliteta“, ali sada je imala priliku razjasniti svoj stav.
On ju je iskoristio s kirurškom preciznošću. Anni je bio zabranjen ulazak u sobu. Mogla je samo stajati u hodniku, gledajući u staklo kroz svoj personalizirani jastuk, dok je Markova majka sjedila pored njega, mijenjajući mu položaj i dajući mu male komentare. Ana je bila ozlijeđena. Ponovno se pojavila u njihovom sada praznom stanu. Sve je još uvijek imalo okus njega. Njegova četkica za zube bila je pored njezine. U njegovom osobnom ormaru, njegovoj vjenčanici. Osjećala se kao bestjelesni duh u svom privatnom životu. Plakala je dugo, ali na kraju je shvatila. Plakanje ne bi imalo utjecaja na njega. Ako je se ne bi sjetio, ponovno bi ga predstavila.
- Iz bolnice je izašla s očajnim suprugom. Počela je istraživati. Stekla je sve svoje znanje o njegovom obliku amnezije. Naučila je da su sjećanja rijetko nasilna, ali da se osjećaji mogu ponovno probuditi. Marku je dopušteno da napusti bolnicu mjesec dana kasnije. Nije se vratio u njihov stan. Majka ga je odvezla kući, “Dok se potpuno ne oporavi”, držala ga je podalje od Ane. Međutim, Ana je imala plan. Shvatila je da Marko, unatoč tome što je se ne sjeća, ima strast prema kupnji starih motocikala. To mu se ponavljala tema u mislima prije nego što ju je upoznao. U maloj, izoliranoj ulici, stariji čovjek se posvetio svom zanimanju. Ana je otputovala na mjesto događaja.
Objasnila je događaje starijem čovjeku. Stariji čovjek ju je saslušao, a zatim se kratko osvrnuo. Znam za malog Marka. On je ugodan momak. Međutim, njegova majka… ona je prvenstveno odgovorna za trovanje. Anina strategija bila je jednostavna. Upitala je starijeg čovjeka hoće li moći uputiti Marka, da ga uputi kako pomoći neobično oblikovanom modelu. Markova majka nije ga mogla spriječiti da posjeti mehaničara. To je bila uspomena koju je još uvijek njegovao. Ana je bila trudna. Jedne subote poslijepodne posjetila je studio, odjevena u staru odjeću, s kosom vezanom u punđu. Namjeravala je premazati dlanove uljem. Kad je Marko stigao, nije prepoznao mladenku. Promatrao je samo još jednog automehaničara. „Zdravo“, rekla je, pokušavajući da joj glas zvuči tipično. „Vi ste čovjek kojeg se sjećam.
Ana mi je ime. Povremeno ovdje pomažem.“ Promatrao ju je. Ovaj put, bez tjeskobe. Bez dvosmislenosti. Zanimljivo, ali glupo. “Bok”, rekao je. Počeli su se boriti. Održavali su čvrst položaj nekoliko sati bez komunikacije, čisteći stari motor. Bilo je i mučno i korisno. Bio je prisutan, ali nije znao tko je ona. Nakon nekoliko izjava, progovorio je. Rekao mi je: “daj mi ovaj ključ” bez gledanja. Onaj, onaj manji. “Uvijek kombiniraš to dvoje.” Ana je prestala mrštiti. Pomno ga je promatrala. On je nastavio promatrati motor. “Kako znaš da ću to kombinirati?” upitala je tihim glasom. Marko je izrazio zabrinutost, kao da ga je nešto privuklo. “Ne znam”, rekao je polako. “Ja sam jednostavno… shvatio.” Ana je nastavila pomagati na gradilištu.
Marko ju je posjećivao svaki dan. Razgovarali su o motorima, instrumentima i snovima. S vremenom su se zidovi oko njega počeli smanjivati. Ismijavao ju je zbog njezinih komičnih šala, ispitivao ju je o toj temi. Počeo ju je preoblikovati, umjesto kao strankinju, prepoznavao ju je kao nekoga koga poznaje. Jednog dana, dok su sastavljali motor, Marko je iznenada stao. Promatrao ju je. “ANA”, rekao je, “mislim da te poznajem cijeli život.” Puls joj se ubrzao. „Netko je možda to uspio“, rekla je tihim glasom. „Moja majka se ne osjeća ugodno dopuštajući mi da posjetim ovo mjesto“, rekao je. Komentirao je da je to sumnjiv posao. I da bih te trebao izbjegavati… u potpunosti. „Što misliš?“ upitala je. Pravio se da se smiješi. Mislim da je ovo jedino mjesto koje mi se sviđa. I da si ti… jedina osoba s kojom to mogu podijeliti.“ U tom trenutku zazvonio mu je mobitel. Bila je to njegova majka.
Marko je pokušao progovoriti. Ana je ostala sama, sa srcem koje je nepravilno kucalo. Postupno je postajala sve pristupačnija. Prepoznala je to. Međutim, njegov svekar, Jovan, preuzeo je ulogu. Pogledao je Anu, a zatim Marka. „Marko, tvoja majka je nezadovoljna. Koji je razlog tvog putovanja? Što ona ovdje pokušava?“ upitao je, u vezi s Anom. Marko je izrazio zabrinutost. „Jovane, Ana mi je družica. Pomaže mi u ovome.“ Jovan se pretvarao da se podsmjehuje. „Prijateljica?“ Marko, to je Ana! Tvoja supruga! Bio si oženjen prije nesreće! Muškarčevo lice je problijedilo. Promatrao je njih troje, zatim prišao Ani, pa ponovno Jovanu. Zbunjenost je postala nevjerica, pa užas. “Što…?”, rekao je. Međutim, moja majka mi je objasnila… da si stranac. Ana je prepoznala da se dogodio pravi trenutak istine. Pozdravila ga je i primila ga za ruku. “Marko”, rekla je tihim glasom.
“Tvoja majka nije htjela da o tome razmišljaš. Vjenčali smo se to jutro. Prije nesreće.” Suze su joj se prolile kroz oči. „Tog dana, rekla si mi da sam tvoj. Zauvijek.“ Markove su se oči odjednom raširile. Počeo se držati za glavu. Bio je ispunjen sjećanjem na prošlost. Par tinejdžera koji plešu. Njezin osmijeh. Njegova posljednja izjava. Nakon toga, zvuk krckanja, ljuštenja metala i tama. Sve je konačno riješeno. Skliznuo je na pod, spuštene glave. Ana ga je slijedila. „Sjetio sam se toga“, rekao je tihim glasom, „suze su mu se slijevale“ niz lice. „Anna, molim te, oprosti mi. Žao mi je što nisam uzeo u obzir tvoju prisutnost.“ Zagrlila ga je s velikom strašću. „Nikada te nisam napustila“, rekla je tihim glasom. Njegova se majka zabrinula.
Marko se nije htio vratiti u njezinu rezidenciju. Ponovno se pojavio u njihovoj rezidenciji. Osim Aninih sjećanja, morao se sjetiti i godina zlostavljanja od strane majke. Kasnije su ponovno sudjelovali u crkvi. Ovaj put, bez većih otkrića, bez ekstravagantnih darova. Svi oni, najveći čovjek i stariji majstor zanata. Ponovno su dali zavjet. „ANA“, rekao je, obraćajući joj se izravno. „Sve razumijem.“ I ponovno biram tebe. Svaki dan. Zauvijek.“ Ana je shvatila da joj se otkucaji srca ubrzavaju. Nije bio potpuno točan zaključak, jer su ostaci amnezije i izdaje još uvijek prisutni. Međutim, bila je to priča o ljubavi koja se opirala zaboravu. Priča koja je na kraju riješena.
