Danas vam donosimo ispovijest jednog mladog čovjeka koji je imao tešku sudbinu i koji je na dan sahrane svog oca izgubio i majku koja je jednostavno nestala i tek godinama kasnije je saznao šta joj se desilo.
Dugo nitko nije znao što joj se zapravo dogodilo. Ona netragom nestaje, a glasine se šire poput dima malog sela. Neki ljudi su rekli da nije mogla podnijeti bol, dok su drugi rekli da je izgubila klikere. Istina se još nije znalo gdje su se te priče događale, dječak koji je tada imao samo sedamnaest godina ostao je sam – potpuno sam. Bio je to osjećaj ništavila koji nije nestao, nego se s vremenom povećavao i postao najveći problem u njegovu životu. Policija je pokrenula potragu, pretražene su livade i okolne šume, sugrađani su uz pratnju lampi i pasa pokušavali pronaći trag. Svaki pokušaj bio je bezuspješan.
- Nestanak je i dalje misterij koji je polako postao legenda na ovim prostorima. Godine su prolazile, a on je naučio kako živjeti s nedostatkom sadržaja koji je postao njegova svakodnevica. Noći su bile previše mirne, a dani bez ikakvog značajnijeg smisla, dok su njegova sjećanja na nju blijedjela i istovremeno ga ranjavala. Sve je promijenjeno jedno jutro, bez prethodne najave. U omotnici poštanskog sandučića nalazila se prazna omotnica. Na prednjoj strani je bilo ispisano samo njegovo službeno ime, kako ga je prije zvala.
Unutra – jedan list papira s dvije ispisane riječi: “dođi sutra”, ispod toga je bio recado koji za njega nije imao nikakvog značaja. Te noći uopće nije spavao, pokušavajući zaključiti tko mu je poslao poruku i što ga čeka na tom nepoznatom području. Sljedećeg dana krenuo je prema selu vozeći se uskom stazom koja je okruživala polja i stara stabla. Kad je stigao, našao se pred staračkom kućom, napola obraslom bršljanom, s neispravnim vratima koja su se otvorila prije nego što je pokucao.
Hodala je na granici – starije, letargičnog izgleda, ali suštinski ista. Bilo je to razdoblje koje mu je oduzimalo dah, razdoblje u kojemu su se godine esperaža zrcale u jednom pogledu. Prije nego što je uspio postaviti pitanje, rekla je tiho: Morala sam otići… kako bih te zaštitila. Te su mu riječi parale srce, ali i pokrenule lavinu upita. Tek tada je shvatio istinu – njihov otac nije bio ono što je od njega očekivao cijelog života. Dan njegova sprovoda bio je tek početak priče koja je godinama bila skrivana od njega, priče isprepletene tajnama, opasnostima i odlukama koje je donio kako bi je zaštitio.
Stručnjaci beogradskog Centra za socijalni rad primijetili su da su slični nestanci unutar obitelji često uzrokovani traumatičnim događajima ili obiteljskim nasiljem, a svrha se često otkriva tek kasnije. Njihovi nalazi pokazuju da je u više od 60% slučajeva uzrok prevencija ozljeđivanja djeteta emocionalnim ili fizičkim sredstvima, međutim, javnost često zanemaruje pravi uzrok. Ovaj scenarij, unatoč sličnosti s filmskim scenarijem, prvenstveno karakteriziraju obilježja priča iz stvarnog života. Dok su razgovarali, otkrila mu je dijelove slagalice koji su tako dugo bili skriveni zidovima šutnje.
Opisala je prilike kada je čula tihu raspravu iza zatvorenih vrata, dokumente na koje je naišla, zastrašujuće prijetnje koje su postale strah koji nije mogla ignorirati. Izbor da ode bio je jedini koji je mogla učiniti kako bi ga zaštitila, unatoč tome što je znala da će to negativno utjecati na njega. U njenim očima nije bilo žaljenja, ali je bila tuga, ista tuga koju je cijelo vrijeme skrivala. Udruga “Sigurna kuća” dokumentirala je da su česti slučajevi da se roditelj izjasni iz doma kako bi zaštitio svoje dijete od drugog roditelja ili članova obitelji. Unatoč uobičajenim kritikama ovakvog ponašanja, organizacija daje prednost sigurnosti djeteta u odnosu na zakonsku moć pravodobnog reagiranja. U tom kontekstu, čin odlaska može se smatrati hrabrim, a ne nepromišljenim.
Kako su sati prolazili, počeo je shvaćati da su sve godine boli, tišine i neizvjesnosti imale jednu svrhu: njegov život. Objasnila mu je osobe koje su joj pomagale, dane koje provodi skrivajući se, sela pored kojih prolazi i strah da će biti pronađena, kao i jedinu nadu koja ju je održavala: vjeru da će ga jednog dana opet moći vidjeti. Njezin narativ bio je složen, ali povezan s nevjerojatnom snagom. Sociolozi s Odsjeka za psihologiju Sveučilišta u Banjoj Luci ukazuju da su ovi povratci uobičajeni, ali imaju značajan emocionalni utjecaj na obje strane.
Za vraćanje povjerenja potrebno je uložiti godine truda, a proces ponovnog uspostavljanja često je mukotrpan. Međutim, neki slučajevi imaju potencijal dovesti do novih početaka koji su ljekoviti i oslobađajući. Njegov život, koji je prije bio siv, odjednom je dobio novi značaj. Unatoč tome što je znao da neće moći ignorirati samoću, sada je barem shvatio istinu. Istina je često teža od laži, ali pruža utjehu, za njom je čovjek tragao cijeli život. Kroz bore i umor, promatrala je istu udobnost koja ga je uvijek pratila, kao dijete.
Bio je to znak činjenice da su, unatoč nedaćama, još uvijek imali mogućnosti. Ova priča još uvijek služi kao primjer moći obiteljskih tajni da utječu na naše živote, ali i važnosti zaštite nekoga unatoč riziku da izgubi svoj svijet. U tišini stare zgrade, između zidova koji su doživjeli i više nego što bi željeli, započeo je novi etapa njihova postojanja – etapa u kojoj je istina konačno prisutna.
