Bio je prvi lokalni čovjek nakon Tita koji je svoju fotografiju našao na naslovnoj strani New York Timesa. Bio je prvak Jugoslavije i Balkana, olimpijski šampion. Upucali su ga i on je preživio. Rekao je da je to zato što su ljekari u Banjaluci najbolji na svijetu. Lijeva noga mu nije imala prste i morali su je odsjeći. Ima dva sina iz dva braka. On je sve prošao, ja sam rođen u Banjoj Luci, imam šezdeset i jednu godinu. Živim u predgrađu, tako da imam taj seoski život u sebi, život iz predgrađa. Pa da vam kažem, čim sam krenuo u školu, odmah sam krenuo u šetnju gradom. Tada smo u osnovnoj školi već imali neke svoje grupe, u ovim sokacima gdje smo sada. Ne znam, znate, mislim da znate, čitate, bio je veliki zemljotres u Banjoj Luci 1969. godine. Tamo gdje sada sjedimo, jedna zgrada je potpuno srušena i izgrađena nova. Još uvijek se sjećam svih detalja svog života u to vrijeme.
Sada neki kažu da je tada bilo bolje, ali u stvari nije bilo bolje! Život je sada isti kao i ranije, ali u malo drugačijem stepenu. Sada vam svijet nije na dohvat ruke, već u vašim rukama Internet je donio sve. Nikada nisam voleo nijedan sport sa loptom, ni fudbal, ni odbojku, ni košarku, a uopšte nisam bio u timu. Nisam timski igrač. Onda je došao boks. U to vreme “Slavija” je bila jak klub u Jugoslaviji, pa i u Evropi, jer smo imali Marjana Banesa, prvaka Evrope u Beogradu 1973. godine. Bio je veliki borac, veliki šampion i ljudi su ga obožavali. On mi nije uzor kao bokser jer ne mogu da radim ono što on radi. Samo on to može, i to je ono što ga čini jedinstvenim. Zovem ga Loki.