Tri desetljeća Merima i Dušan dijele zajednički život prkoseći vjerskim i nacionalnim granicama. Njihova ljubav i skladna veza rijetka su pojava, pogotovo ako se uzme u obzir burno vrijeme kada su se vjenčali u Beogradu usred rata u Bosni. Te 1992. godine sudbinu čovjeka u Bosni određivala je isključivo njegova vjerska i nacionalna pripadnost, a opstanak je ovisio o tome jesu li kršteni ili sljedbenici islama, te da li se izjašnjavaju kao Srbi ili Muslimani.
Godine 1992. Merima Buzimkić, rodom iz Bosanskog Grahova, vojnim zrakoplovom prešla je put od kninskog ratišta do Beograda. Cilj joj je bio potraga za tetkom koja živi u Batajnici. U Beogradu, 22. listopada 1992. godine, moj sadašnji suprug Dušan i ja smo se ukrstili. Naši susreti trajali su mjesec dana dok Dušan nije pozvao na svoj skup. Stigla sam da pomognem njegovoj majci i u tom trenutku je on zatražio moju ruku, ispričala je Merima za Naj ženu. Dušan i Merima su odlučili da ona ostane uz njega i stupi u brak. U tom točno trenutku nije imala nikakvih saznanja o dobrobiti svojih roditelja ili okolnostima s kojima su se suočavali, dok je sukob u Bosni bio na vrhuncu. Odabrali smo godinu dana živjeti bez braka, posvetivši svoje vrijeme i trud poslu i štedeći novac za nadolazeće vjenčanje. Nedugo nakon što smo izmijenili zavjete, naša se obitelj proširila dolaskom dvoje prekrasne djece.
Postojao je početni otpor nekih pojedinaca kada je tijekom rata predložena ideja o braku između muslimanke i pravoslavca. Međutim, prevagnula je njihova nepokolebljiva predanost jedno drugome i odlučnost da nastave s ujedinjenjem. Ovog listopada Meri i Duletu navršilo se trideset godina braka. Nakon što sam otkrio da su mi roditelji još uvijek živi, prošlo je nekoliko godina prije nego što sam odlučio doći do njih. Odlučila sam komunicirati putem srdačnog pisma, obavještavajući ih o svom braku s Dušanom Pavlovićem u Beogradu i dvoje prekrasne djece koje sada imamo. Unatoč svakom potencijalnom bijesu ili neodobravanju koje mogu gajiti, njihov utjecaj na moj život već se smanjio jer sam već uspostavio vlastiti put i osnovao obitelj.
U početku je kod Meriminog oca Osmana bilo mrtvih zbog njezine udaje za Srbina. No, njihova se percepcija brzo promijenila nakon susreta s Dušanom. Vijest o mom preživljavanju donijela im je veliku radost, ublaživši njihove strahove od gubitka još jedne voljene osobe. U početku je očev bijes tinjao, ali kako kaže poslovica, ne okrećeš se protiv vlastite krvi i mesa. Gubitkom mog brata u bosanskom ratu, u našoj obitelji ostali smo samo moje dvije sestre i ja. Moji roditelji su toliko cijenili Dušana da su ga često nazivali najdražim zetom. U mojoj obitelji postoji jedinstvena mješavina religijskog porijekla. Jedna od mojih sestara odlučila se udati za Amerikanca i sada živi u New Yorku. Druga sestra se, pak, odlučila udati za muslimana u Bosni. Što se mene tiče, udata sam za Dušana, Srbina. To znači da moj otac, kada govori, na jeziku ima predstavnike triju različitih religija.
Po Meriminom dolasku u Beograd 1992. godine, njeno porijeklo i vjersko porijeklo bili su nadaleko poznati, ali ona tvrdi da nikada nije doživjela nikakve pogrdne primjedbe. U životu se nikada nisam susreo s neugodnim iskustvom vrijeđanja ili pogleda neodobravanja. Osim toga, naišao sam na pojedince koji su bili duboko pogođeni gubitkom svojih najmilijih tijekom rata, ali osobno nikada nisam osjetio nelagodu ili nelagodu. Na današnji dan Merima i Dušan okupljaju se sa svojim najmilijima kako bi obilježili Božić. Dok Meri osobno slavi Bajram, ona izražava svoje duboko poštovanje prema svim kršćanskim vjerskim svetkovinama. No, čvrsto je uvjerena da njezin život ne određuju ni vjera ni nacionalnost. Važnost tipa osobe koja ste mi ima veliki značaj, bez obzira na to jeste li kršteni ili ne prakticirate određenu vjeru. Merima pojašnjava da je isti način razmišljanja usadila svojim kćerima.
