Danas imamo jednu prilično intrigantnu temu koja je bila i predmet izučavanja stručnjaka. Naime tokom ljetnjih praznika veliki broj ljudi odlazi na morske destinacije gdje uživa u sunčanju i kupanju.
Kako počinju topliji dani, pojedinci često traže načine kako se osvježiti. Uobičajeno utočište nalazi se u oceanu ili na bazenima. Međutim, pitanje koje se često postavlja, bez obzira na njegovu naizgled trivijalnu ili neugodnu prirodu, odnosi se na društvenu prihvatljivost i kemijsku sigurnost mokrenja u ovim vodenim okruženjima. Iako se mnogi upuštaju u takvo ponašanje, malo ih je svjesno značajnih razlika između ta dva okruženja u pogledu urina. Stav znanosti o ovom pitanju je nedvosmislen.
- Prema kemijskim analizama i studijama koje su trenutno dostupne, odgovor varira ovisno o tome nalazi li se netko u prostranstvu prirodnog oceana ili unutar ograničenog okruženja kloriranog bazena. More bez brige: prirodno sigurno i kemijski benigno Američko kemijsko društvo (ACS), visoko cijenjena organizacija na području kemije, razjasnila je da mokrenje u oceanu ne predstavlja nikakav problem za okoliš. Njihova infografika iz 2014. pod nazivom “Da, u redu je piškiti u oceanu” pokazuje da se urin brzo razgrađuje u morskom okruženju bez štetnih učinaka. Ljudski urin sastoji se prvenstveno od vode, koja čini 95 posto ukupnog sastava, dok preostalih 5 posto uključuje ureu, sol, amonijak i kreatinin. Ove tvari prirodno se nalaze u morskom ekosustavu.
Morske vrste, uključujući ribe, dupine i kitove, svakodnevno izlučuju ove identične tvari u znatno većim količinama. Na primjer, usamljeni veliki kit sposoban je dnevno izlučiti gotovo 1000 litara urina. Nasuprot tome, urin koji proizvode ljudi, čak i kada se agregira od brojnih plivača, zapravo se “izgubi” unutar golemog prostranstva oceanske vode. Nadalje, more posjeduje inherentne kemijske procese koji neutraliziraju spojeve poput uree, dok mikroorganizmi prisutni u morskom okolišu razgrađuju ureu i oslobađaju dušik, koji može funkcionirati kao hranjiva tvar za plankton.
Još jedan element koji umanjuje rizik je prostranstvo mora. S preko 1,3 milijarde kubičnih kilometara vode, ocean osigurava da se čak i značajne količine urina brzo razrijede do koncentracije koja nema utjecaja. Društvena percepcija često se razlikuje od znanstvenog razumijevanja. Dok kemija pokazuje da mokrenje u ocean ne predstavlja problem, društvene norme mogu prenijeti alternativno gledište. U raznim kulturama i narodima takav se čin smatra nepristojnim ili nehigijenskim.
Španjolski grad Marbella napravio je korak dalje uvođenjem kazni od 750 eura za pojedince uhvaćene kako uriniraju u more na bilo kojoj od njegovih 25 gradskih plaža. Ovo ilustrira načine na koje društveni standardi i pravni propisi mogu povremeno proturječiti empirijskim dokazima. Istraživanje koje je proveo Procter & Gamble 2014. godine, a koje je obuhvatilo uzorak od 1009 osoba, pokazalo je da je čak 62 posto ispitanika priznalo da je barem jednom mokrilo u more.
Ova statistika potvrđuje postojanje ovakvog ponašanja i ukazuje da, unatoč povremenim zabranama, većina pojedinaca ne osjeća krivnju u vezi s njim. Mokrenje u bazenu predstavlja kemijski problem, a ne samo brigu o bontonu. Za razliku od prirodnih ekosustava kao što je more, bazeni nemaju sposobnost samoregulacije ili razgradnje organskih materijala. U kloriranim bazenima, interakcije između sastojaka urina i sredstava za dezinfekciju – pretežno klora – mogu dovesti do stvaranja opasnih spojeva.
U videu “Reakcije”, ACS pojašnjava da kada urea prisutna u urinu stupi u interakciju s klorom, transformira se u spojeve kao što su trikloramin i cijanogen klorid. Ovi spojevi mogu dovesti do nekoliko štetnih učinaka, uključujući iritaciju očiju, neugodne mirise i respiratorne probleme, osobito među djecom i pojedincima koji su osjetljivi na kemikalije. Primarni agens odgovoran za dobro poznati “miris klora” u bazenima je trikloramin; ovaj miris ne označava čistoću, već ukazuje da je došlo do kemijske reakcije između urina i klora.
U biti, povećanje mokrenja unutar bazena korelira s većom koncentracijom ovih nusproizvoda. Za razliku od oceana, gdje se urin brzo razgrađuje i razrjeđuje, bazen radi unutar zatvorenog sustava koji ima ograničenu sposobnost samopročišćavanja. Čak se i najučinkovitiji sustavi za filtriranje i održavanje suočavaju s poteškoćama u upravljanju kemijskim opterećenjem koje stvara značajan broj plivača. Razlika između biologije i kemije očituje se u kontrastu između mokrenja u moru i u bazenu, prvenstveno zbog različitih kapaciteta tih sredina za upravljanje biološkim otpadom.
Ocean posjeduje bitne uvjete—kao što je dovoljan volumen, mikroorganizmi i kemijski procesi—koji olakšavaju brzu i sigurnu razgradnju urina. Nasuprot tome, bazen se oslanja na kemijsku dezinfekciju i tehničko održavanje, što ga čini osjetljivim na povećana biološka opterećenja. Iako se oba fenomena odvijaju u vodi, njihovi se ishodi značajno razlikuju. U oceanu je djelovanje gotovo zanemarivo s biološkog i kemijskog stajališta, dok u bazenu rezultira opipljivim i mjerljivim učincima.
