Ispovijest jedne žene na društvenim mrežama je podigla veliku buru i imala je ogroman broj komentara u kojima je većina korisnika osuđivala dok je bilo i onih koji su stali na njenu stranu.
Kad sam se udala, moj svekar i svekrva pokazali su velikodušnost za koju vjerujem da je započela siguran i sretan život. Osigurali su nam svoje drugo prebivalište kako bismo započeli naše putovanje kao grupa. U tom trenutku očekivao sam budućnost sastavljenu od planova, smijeha i mogućnosti da je pred nama. Međutim, sudbina je ubrzo pokazala svoje barbarstvo. Moj se suprug iznenada razbolio i umro nedugo nakon toga, ostavljajući me samu prije nego što smo mogli osnovati obitelj. U tim teškim trenucima njegovi roditelji su me podržavali. Preporučili su mi da se ne brinem i da ostanem u toj rezidenciji, jer su je i dalje smatrali mojom rezidencijom.
Njihova pomoć bila je svjetionik u oceanu boli. Četiri godine nakon toga ponovno sam se polako naučila smijati, vjerovati u ljude iu sebe. Susreo sam čovjeka koji mi je dao nadu. Planiramo zajedničku budućnost i sada očekujemo dijete. Budući da nema osobno prebivalište, činilo se prikladnim da će živjeti sa mnom. Međutim, kada sam to rekla svojoj svekrvi, naišla sam na zid neprijateljstva i zbunjenosti. Objasnila mi je da je to uvreda uspomene na njenog sina, da je kuća njegov danak i da prisustvo drugog čovjeka u njoj umanjuje njegovo sjećanje. Te riječi su mi zadale duboku ranu. Osjećala sam se kao da trebam igrati ulogu vječne nalaznice utjehe – žene koja ne može ponovno voljeti jer su zidovi rezidencije posvećeni prošlosti. Svekar je isprva šutio.
Promatrao sam tu tišinu kao znak njegovog povremenog razumijevanja. Međutim, jučerašnji problemi su riješeni. Ispred ulaza sam naišao na veliki kofer sa svojim osobnim stvarima. Nakon nekoliko minuta telefon se ugasio. Oštar glas mi je priopćio odluku da prodajem kuću i da imam mjesec dana do odlaska. Četiri godine života i novac izgubljeni su u jednom skoku. Sav naporan rad oko održavanja kuće i želja da se ona očuva kao dom odjednom je postao besmislen. Osjećaj izdaje bio je neodoljiv – izgubio sam ne samo svoje utočište, već i njihovu pomoć.
- Taj trenutak doveo je do gorke spoznaje: u njihovim očima nisam imao pravo tražiti novu ljubav. Činilo se kao da je moja odgovornost živjeti u sjeni prošlosti, dok mi je srce preporučivalo da idem naprijed. Znam da bi moj pokojni muž želio da nađem radost, da imam obitelj i da se ne iznevjerim tugom. Međutim, usadili su mi spoznaju da rezidencija u kojoj živim nije moja, nego posuđena uspomena. Ovaj scenarij ima važnu implikaciju: očekuje li se od udovica da ostanu ograničene na sjećanja drugih? Ljubav preminulog partnera nikad se ne gasi, ali osoba ima pravo na novi početak. Nije li prirodno da se ponovno zaljubim, postanem majka i nastavim dalje sa svojim životom?
Mjesec dana nije dovoljno dugo da donesem odluku, ali je dovoljno da donesem odluku. Moj suputnik i ja ćemo pronaći rješenje za ovaj problem. Unatoč boli što sam izbačen iz doma u kojem sam mislio da ću živjeti, razumijem da bi ovo mogla biti prilika da počnem ispočetka, uklanjajući teret prošlosti. Dom nije samo prebivalište. Dom je mjesto gdje su prisutni ljubav, podrška i zajedništvo. I sada imam ovog dodatnog muškarca i dijete koje nosim. Moji preci su možda svojim postupcima negativno utjecali na mene, ali su mi u isto vrijeme dali neočekivanu slobodu.
Pokazali su mi da ne mogu stvoriti sreću na mjestu gdje se svaki korak koji napravim mjeri brojem uspomena koje imam. Život je moj, mog sadašnjeg partnera i našeg djeteta. Moj pokojni suprug uvijek će imati posebno mjesto u mom srcu, ali moja budućnost nije vezana za zidove prošlosti. Sada razumijem: moj život je ono što dolazi, a ne ono što sam imao.
