Kada smo se moj muž i ja vjenčali, odlučili smo da živimo u drugoj kući mojih svekra i svekrve. Bili su voljni da nas podrže i ponude nam prostor, što je u tom trenutku bilo izuzetno značajno.
Međutim, ubrzo nakon toga, moj muž se razbolio i tragično preminuo, prije nego što smo uspjeli ostvariti planove za osnivanje porodice. Moji svekar i svekrva su, i pored moje gubitničke situacije, bili uz mene, rekavši mi da mogu ostati u kući. Oni su bili moj oslonac i jedini ljudi koji su me podržavali u tom teškom trenutku.
- Iako sam tugu za mužem nosila duboko u sebi, prošlo je četiri godine, i tada sam ponovno srela ljubav. Moj dečko i ja smo počeli ozbiljno razmišljati o budućnosti, a ubrzo nakon toga saznala sam da sam trudna. Iako smo bili srećni zbog toga, situacija je bila komplicirana jer moj dečko nije imao vlastiti dom i trebao je da se useli kod mene.
Međutim, reakcija moje svekrve nije bila ona koju sam očekivala. Smatrala je da će to biti uvreda za njenog sina, te je izjavila: „Dovođenje drugog muškarca u ovu kuću je uvreda za mog sina!“ Zatražila je od mene da se iselim. Ovakav stav me duboko povrijedio, jer nisam mogla da vjerujem da se netko može ponašati na takav način prema osobi koja je prošla kroz toliko bola. Moj svekar nije ništa rekao, pa nisam bila sigurna što da mislim o njegovom stavu u cijeloj situaciji.
Nedugo zatim, desilo se nešto što me potpuno šokiralo. Ispred vrata sam pronašla veliku kutiju s mojom odjećom. U isto vrijeme, primila sam poziv od nepoznatog broja. Osoba na drugoj strani je rekla da je moj svekar odlučio staviti kuću na prodaju i da imam samo mjesec dana da se iselim. Osjetila sam mješavinu zapanjenosti i bijesa. Kako su mogli da me tretiraju na taj način? Pa, koliko god da su bili ljubazni u prošlosti, u ovom trenutku osjećala sam se kao da su me potpuno napustili.
- Pitala sam se da li sam trebala ostati udovica do kraja života, samo da bih imala krov nad glavom. Zar nisam zaslužila da imam svoj život, ljubav i sreću, kao i svaka druga osoba? Moji svekar i svekrva su, očigledno, imali drugačiji pogled na moju situaciju i nisu mogli prihvatiti moj izbor da krenem dalje i izgradim novi život. Iako su me podržavali nakon smrti mog muža, sada se činilo da nisam bila dobrodošla među njima jer sam željela nastaviti dalje sa svojim životom i biti s nekim koga volim.
Moje srce bilo je ispunjeno tugom i razočaranjem. Nije bilo samo pitanje fizičkog prostora, nego emocionalne podrške koju sam očekivala, ali nisam je dobila. Oni su, umjesto da pokažu razumijevanje za moju situaciju, djelovali kao da su me isključili iz svog života. Iako sam bila zahvalna za sve što su učinili za mene u prošlosti, osjećala sam da je moj odnos sa njima sada potpuno promijenjen.
Kroz sve to, počela sam razmišljati o svom vlastitom životu i što znači imati ljubav, podršku i slobodu. Nisam željela biti zarobljena prošlim gubicima, niti ograničena tuđim stavovima i mišljenjima. Moje pravo je bilo da živim sretno, da odgajam dijete i da imam obitelj koja me voli i poštuje. Pitanje koje mi se vrtilo u glavi bilo je: da li sam trebala ostati vezana za prošlost, živjeti samo u uspomenama i s tugom, samo da bih zadržala tu kuću?
Cijenim sve što su moji svekar i svekrva učinili za mene, ali sada je bilo jasno da više nisam bila dio njihove vizije budućnosti. Moja budućnost nije bila vezana samo za njih i za prošlost mog muža. Trebala sam odlučiti što je najbolje za mene i za moje dijete, te krenuti naprijed prema novom životu. Bilo je teško, ali nisam imala izbora. Možda je vrijeme da se oslobodim svih tih okova, prihvatim da nisam odgovorna za njihovu sreću i nastavim živjeti svoj život onako kako želim.
