Danas vam donosimo ispovijest jedne majke koja je iskusila najveći bol koji može da zadesi jednog roditelja a to je gubitak dijeteta što je dovelo i do raspada njenog braka.
Moj sin je doživio nesreću sa 16 godina… riječi majke bile su zabilježene tihim glasom, gotovo šapatom, kao da se bojala da će izgovaranje istine dovesti do ponovnog otvaranja dugogodišnje rane. Ovo nije priča o brojkama, nesrećama ili statistici. Ova priča se odnosi na obitelj, stalnu bol koja ne prestaje i način na koji ljudi pokušavaju ostati na nogama kada im se životi odmah raspadaju. Majka se prisjeća tog dana kao da je bila prethodna noć.
Rekla je da je početak jutra bio tipičan, bez naznaka tragedije. Njezin sin je otišao u školu sa slušalicama u ušima i vedrim izgledima, namjeravao se vratiti kući na vrijeme jer su dogovorili zajednički obrok. Nikada nije stigao kući. Jedan zanemaren trenutak na cesti rezultirao je lošom procjenom vožnje zbog čega nije primijetio vozača na pješačkom prijelazu, što je također rezultiralo skraćivanjem života koji je tek počinjao. Opisuje najteže iskustvo kada je zazvonio telefon.
Glas policajca bio je prepoznat, ali svaku riječ koju je izgovorio pratio je težak uzdah. Nije mogla odmah prihvatiti izjavu. Rekla je da joj se čini da je pod ispod nje. Pojedinac vjeruje da razumije što znači osjećati bol, ali tek nakon što izgubi dijete shvati da postoje emocije koje se ne mogu opisati. To je teret koji oduzima dah, koji prazni duh, koji uzrokuje da se svaki sljedeći korak osjeća kao hodanje kroz gustu tamu. Vrijeme je prošlo, ali ona i dalje njeguje svaki aspekt. Sinova soba gotovo je nepromijenjena.
- Na stolu su knjige koje je prije čitao, stari telefon s oštećenim ekranom, oštećena narukvica koju joj je nekoć poklonio. Tvrdi da često razgovara s njim, raspravljajući o događajima u svom životu, kao da će je on, na neki način, razumjeti. To su prigode koje joj daju odlučnost da nastavi. Njezin otac, međutim, rijetko govori. Njegov nedostatak riječi čujniji je od njegove šutnje.
Svatko doživljava gubitak na svoj način, a njegov je postao tihi sukob koji su internalizirali. Svakodnevno posjećuje groblje, donosi cvijeće i dugo govori. Njegova majka vjeruje da je to njegov način izražavanja distance od oca, kako bi nadoknadio svo vrijeme koje više neće imati zajedno. Nakon tragedije, obitelj je pokušala pronaći način da nastavi sa svojim životima. Ljudi su im davali hranu i poruke pomoći, ali kako majka objašnjava, ništa ne može ispuniti prazninu.
Prijatelji su im savjetovali da vrijeme može sve popraviti, ali ona vjeruje da vrijeme samo olakšava proces zacjeljivanja rane, a ne da je pokušava zatvoriti. Ono što se dogodilo sada je dio svakog dana, svake misli i svakog trenutka. Međutim, na kraju su shvatili da moraju pokušati pronaći smisao, čak i u malim stvarima. Majka je počela sudjelovati u udrugama za sigurnost posvećenim prometu.
Navodi da je to postala njezina metoda otpora, njezin pokušaj da spriječi da se ista sudbina dogodi drugoj obitelji. Ako se barem jedno dijete spasi, kaže, onda misija njezina sina nije bila uzaludna. Ova pripovijest je upozorenje da se život može promijeniti u trenutku, da sreća nije zajamčena zauvijek i da postoje pojedinci koji osjećaju bol koju ne možemo percipirati.
Majka tvrdi da svako dijete treba biti zaštićeno, da svako jutro treba započeti zagrljajem i da ništa ne treba odgađati za sljedeći dan, jer sljedeći dan nije zajamčen. Njene riječi imaju učinak bezglasnog plača i uče nas sve da cijenimo ono što imamo, dok to još imamo.
