Na društvenim mrežama su jako popularne ispovijesti koje korisnicima daju mogućnost da anonimno sa velikim brojem ljudi podijele neko svoje isksustvo ili situaciju u kojoj su se našli.
Kada je roditelj izgubljen, svatko od nas proživljava mnoštvo emocija koje je teško riječima opisati. Tuga, bol, nedostatak, ali i zahvalnost za sva sjećanja koja su ostala. Moj otac je umro i ostavio mi svoju rezidenciju: mjesto koje miriše na razdoblje djetinjstva, zvuci smijeha i udobnost doma isprepliću se. Ovo sada mi se čini značajnijim od bilo kojeg drugog mjesta. Iako rezidencija kao zgrada ima fizičku vrijednost, za mene ona predstavlja više od toga: ona je simbol ljubavi, naslijeđa i veze koja ne prestaje nakon smrti.
- Kad sam prvi put kročio u tu kuću nakon njegove smrti, sve je izgledalo isto, ali bilo je potpuno drugačije. Stolica na kojoj je najradije sjedio bila je prisutna, ali prazna. Njegova stara šalica za kavu još je bila na stolu, au ormaru su bile njegove košulje, koje su bile složene u uredan kroj koji će mu dobro izgledati sutra. Međutim, u zraku se osjećao mir – kao da je još uvijek prisutan, promatra me i podsjeća me na moj nedostatak samoće. Nasljeđivanje doma nije ograničeno na nasljeđivanje imovine ili pitanja nasljeđivanja. To je također i dužnost.
Moj otac ju je gradio ciglu po ciglu, uz mnoga odricanja i predani rad. Unutar njega je uspostavio sustav sigurnosti za svoju obitelj, a ja sam sada odgovoran da tu sigurnost nastavim graditi i čuvati. Kuća je posveta njegovom životu, njegovim snovima i borbama, i osjećam da je moja odgovornost da sve to ne zaboravim. U toj su rezidenciji smještena i moja najvažnija iskustva iz djetinjstva. Tamo sam prvo napredovao, naučio voziti bicikl u dvorištu, a praznike dočekao uz miris mamine kuhinje i očev smijeh.
Svaka pukotina u zidu, kao i svaki starinski komad namještaja, ima narativ. Kad ih promatram, opažam više od predmeta – opažam trenutke, iskustva i ljude koji više nisu prisutni, ali još uvijek utječu na svakodnevni život. Naravno, nasljeđe je dovelo i do praktičnih problema. Morate odabrati što ćete učiniti s kućom: možete živjeti u njoj, možete je renovirati, možete je iznajmiti ili je možete prodati. Mnogi ljudi donose odluke na temelju logičnih argumenata, ali za mene je to emocionalna odluka. Prodati je značilo bi odreći se dijela sebe, a ostaviti je samu bilo bi slično čuvanju sjećanja.
Prepoznao sam da je najučinkovitiji način za to održati ga živim – živjeti u njemu, ispuniti ga novim smijehom, pustiti svoju djecu i unuke da rastu u njemu. Moj je otac imao jednostavnu reputaciju. Dosljedno je tvrdio da se rezidencija ne isplati zbog svojih zidova i krova, već zbog ljudi koji u njoj žive. Sada, kada ga nema, razumijem svu puninu tih riječi. Stan se smatra praznim samo ako u njemu nema ljubavi i života. Ako u tome sudjeluju članovi obitelji, ako ima topline i poštovanja, onda to nikada neće biti neplodno.
Povremeno se osjećam tužno jer vjerujem da je otišao, ali u isto vrijeme osjećam utjehu jer je za sobom ostavio trajnu ostavštinu. Dao mi je prebivalište, kao i vrijednosti koje su važnije od bilo kakvih financijskih sredstava: poštenje, skromnost, naviku rada i ljubav prema obitelji. Rezidencija je samo prikaz, a stvarna ostavština je ono čemu me on naučio. Danas, kada sjedim na njegovoj stolici i promatram prozor, vjerujem da je još uvijek prisutan. Kao da stvara tihu prisutnost koja čuva sve što nam je bilo važno.
Moj otac je umro i ostavio mi svoju rezidenciju, ali ono što mi je zapravo ostavio u sjećanju je značajnije: dao mi je snagu da nastavim dalje, uspomene koje me tješe i dom u kojem se njegova ljubav osjeća u svakom dijelu. Ta je kuća sada moje utočište i moja dužnost, katalizator razmišljanja o prolaznosti života, ali jamstvo mirovanja ljubavi.
