U svakoj državi postoji broj za hitne slučajeva za svaku službu a prije svega su tu policija i hitna pomoć. Ponekad osobe koje primaju pozive ako čuju dječiji glas posumnjaju da se radi o šali.
Bilo je gotovo 3 ujutro, mirnoća sata na postaji bila je prečesta. Policajac u patroli pokušavao je zaspati, zurio je u prigušeno svjetlo starog računala. Prijelaz je do sada bio označen slijepom ulicom. Nakon toga, telefon je počeo zvoniti. „Kakva je hitna situacija?“ automatski je upitao. S druge strane se začuo tih, drhtav glas. „Halo…“ Sjeo je na svoje mjesto. Glas je izgledao kao glas malog djeteta, 6 ili 7 godina. „Draga, zašto zoveš tako kasno? Koja je adresa tvoje majke?“
- Ona… ona je u spavaćoj sobi, rekla je mlada djevojka. „Možete li dobiti roditelje na telefon?“ Dugo je čekanje. „Ne… ne mogu“, rekla je jedva čujnim riječima. Policajac s policajcem zadržao je dah. „U čemu je problem? Samo ljudi koji su ozbiljni u vezi nečega traže da ih pozovemo. Bilo je ozbiljno“, plakala je djevojčica. „Mama i tata leže u krevetu, ali se ne miču.“ Sve mu je bilo očito. Adrenalin ga je natjerao da se brzo probudi. Zabilježio je adresu i odredio patrolu. „Obratite pažnju na mene“, rekao je. „Zaključajte sobu i ostanite unutra dok ne stignemo na odredište.“ „U redu…“ rekla je tihim glasom.
Deset minuta nakon što je patrolno vozilo stiglo do male dvokatnice smještene na rubu grada, djevojčica im je sama otvorila vrata, širom razmaknutih očiju, držeći plišanu igračku u ruci. „Nalaze se tamo“, usmjerila je njihovu pažnju na spavaću sobu. Policajci su se pogledali, a zatim ušli unutra, ali ono što su zatekli natjeralo ih je da se zapitaju. U spavaćoj sobi nalazila su se dva beživotna tijela, supružnik i partner, oboje ukočeni i blijedi. Na noćnom ormariću bila je prazna bočica lijeka, razbijena čaša i nepročitano pismo.
Stariji čovjek Policajac je prišao i pročitao nekoliko riječi iz pisma – bilo je to posljednje pismo o odlasku. Ruke su mu se mučili dok ga je ponovno pričvršćivao. Promatrao je mladu djevojku na ulazu i vjerovao da njezin život više neće biti isti. „Izvedi je van“, rekao je svojoj mlađoj partnerici. Oprezno ju je uhvatio za ruku. „Hajde, izađimo van na svjež zrak.“ „Hoće li tata i mama ustati?“ mlada dama upitala je djevojku tihim glasom. Policajčev pad je očit, pokušava pronaći prikladne riječi. „Ne, dušo… ali odmah ćemo biti ovdje.“ “Nisi sama.” Vozilo hitne pomoći i socijalne službe stiglo je na parkiralište.
Liječnici su samo potvrdili ono što je policija već znala – roditelji su namjerno ostavili svoje usnulo dijete, ostavljajući ga samog. Djevojčica je sjedila na stepenicama i držala svoju igračku, promatrala je policiju. Izraz lica joj je bio preozbiljan za malo dijete te dobi. Jedna od socijalnih radnica privukla ju je i zagrlila. Obavijestit ćemo tvoju tetu. Potražit će te. Možeš je posjetiti. Djevojčica je pristala, ali suze nisu mogle teći. Činilo se kao da je shvatila da se od nje traži da bude moćna. Kasnije, kada je stigao njezin ujak, toplo ju je zagrlio. Sve će biti u redu, rekla je u svom glasu.
Policajci su promatrali događaj i u očima im se izrazilo olakšanje – dijete neće biti ostavljeno samo. Dok su nosili mrtva tijela svojih roditelja, obližnji stanovnici počeli su izlaziti iz svog skrovišta, širile su se šaputanja. Policajac koji je primio telefonski poziv stajao je kraj automobila i promatrao… mala djevojčica odlazi, držeći ruku svoje tete. Opisao je svom kolegi da je bila smjelija od drugih odraslih koje je poznavao. “Da”, složio se drugi. “Neki razgovori su vam trajno urezani u glavu.
Ovo je jedan od njih.” Sljedećeg dana, upravitelj postaje dogovorio je da mlada djevojka ima pomoć psihologa i da dobije sve što joj je potrebno. Ljudi iz zajednice počeli su primati donacije kako bi joj pomogli. Unatoč svemu što se dogodilo te noći, dobila je novu priliku – obitelj koja je bila spremna primiti je i pojedince koji su jamčili da neće biti sama.
