Vrlo često se desi da budemo nepravedn prema osobama koje su za nas učinile sve i koje su nam uvijek pružale ljubav i podršku i davale nam sve što su mogle a upravo to se desilo i u našoj priči.
Baka je bila jedina osoba koju sam imala. Kad mi je majka umrla, a ja nisam ni poznavala oca, brinula se o meni, štitila me i obožavala bezuvjetno. Moj stari dom, miris lavande i večernje hrskanje oraha, bio je cijeli moj svijet. Objasnila mi je da su orasi korisni za moje srce, jer sam imala srčanu manu kad sam se rodila. Kako je starila, zgadilo mi se sve što je bilo povezano s njom. Stara odjeća, stari dom i siromaštvo. Željela sam luksuz, savršen život i ljude na istoj razini. Baka je postajala sve rjeđa kako sam napredovala i suzdržavala se. Namjeravala sam imati raskošno vjenčanje koje bi uključivalo bogatog zaručnika.
- Majka me poticala da nazovem baku, rekla je da je ona ta koja me je odgojila. Složila sam se, ali sam htjela izbjeći da izgledam glupo pred drugima. Iznutra sam se brinula da će me on prikazati glupom. Na dan vjenčanja pojavila se u izblijedjeloj plavoj haljini, s prljavim, starim platnenim ruksakom. Dala mi ga je i tiho rekla da je to njezin poklon, da je unutra mali poklon. Kad sam provirio unutra i ugledao prljave orašaste plodove, izgubio sam kontrolu. Pred svima sam viknuo da me ponižava i naredio joj da odmah ode. Baka je tiho promijenila smjer i otišla.
Dva mjeseca nakon toga je preminula. I tek tada sam shvatio da joj nikada nisam dao poklon. Miris bolnice podsjećao je na antiseptik i metal, a bol u prsima i nogama sugerirala mi je koliko sam blizu da sve izgubim. Liječnici su mi objasnili da sam imao sreće što sam preživio nesreću, ali ja se nisam osjećao sretnim. Samo je baka bila prisutna u mojim mislima. Njeni dlanovi. Njene riječi. Ta vreća za smeće koju sam s poštovanjem odbacio kao smeće. Muž je sjedio uz krevet, bez riječi i zbunjenog izraza lica, imao je istu platnenu vrećicu. Bila je još umornija nego što sam se sjećao, vezana istim starim koncem. Kad ju je posjeo u moje krilo, ruke su mi se više tresle nego nakon nesreće.
Razmotala sam vrećicu i uzela prvi orah. Bio je težak, žilav i hladan. Oštetila sam ga malim drvenim alatom koji su mi donijeli iz bolničke kuhinje. Ljuska je pukla, ali unutra nije bilo središta. Unutrašnjost je sadržavala presavijeni list papira. Srce mi je stalo. Osjetila sam kako mi se otkucaji srca ubrzavaju kako sam napredovala. Na njemu je bio rukopis moje bake, koji je bio mali, uredan i lako prepoznatljiv kao molitva. Ako ovo čitate, konačno ste zavirili ispod površine. Slično načinu na koji vas uvijek podučavam. Moja tekućina se lako izlučivala na list. Gulila sam još jedan orah. Treći. Uz svaki papirić bio je i komadić papira. Svaki s kratkom porukom, sjećanjem, smjernicama. O mom srcu. O načinu na koji me je podržavala kao bebu. Kako je kupila prsten kako bi platila moje postupke. Kako nikada nije smatrala da je ikakvo žaljenje potrebno.
U četvrtoj ljusci odigrala se ključna uloga. Mali, ružni ključ s naljepnicom na kojoj je pisalo: “Podrum”. Atmosferska vlažnost bila je osiromašena zrakom. Bio sam svjestan lokacije vrata iza njezine rezidencije. Cijeli moj život bio je zapečaćen. Jedino pravilo koje je provodila. Posljednja grana bio je pisani odlomak. Pametni papiri koji su presavijeni, uredno zapakirani. Vlasnički list. Njezina rezidencija. Njezina sredstva. Sve mi je to ostavljeno. Datirano kao staro. Ispod, posljednja poruka. „Očekivala sam da ćeš jednog dana skrenuti s puta. Međutim, očekivala sam da ćeš se vratiti. Srce nije od zlata, dijete moje. Jecala sam toliko intenzivno da su me medicinske sestre slijedile u sobu. Međutim, nisam mogla stati.
Sve što sam bacila, sve što sam smatrala sramotom i sve čega sam se sramila, sve su to bili oblici ljubavi. Nakon nekoliko tjedana, kada sam pobjegla iz bolnice, prvo mjesto koje sam posjetila nije bio luksuzni stan. Bila je to bakina rezidencija. Sama. Tišina je bila duboka, ali poznata. Otključala sam podrum. Unutra nije bilo „važnih stvari“. Bile su tu posude s mojim ilustracijama. Moj prvi par cipela. Medicinski nalazi koje je pohranila kao ostatke. Još jedna hrpa oraha. Spremna.
Na dan kada budem dovoljno stara za to. Ostala sam tamo nekoliko sati. Shvatila sam da siromaštvo ne utječe negativno na mene. Moj vlastiti ego me povrijedio. Moj brak je bio neuspješan. Jesam. I prvi put sam osjetila smirenost, nedostatak luksuza, bez publike, osjetila sam to.“ Sada svake jeseni lomim orahe. Polako. Pažljivo. Svaki put kad pomislim na najvažnije stvari, čini se da nikad ne dolaze dobro zapakirane.
