U svijetu postoji veliki broj ljudi koji nemaju finansijskih sredstava ni za najosnovnije potrebe a među njima je veliki broj starijih ljudi kojima su pored hrane potrebni i lijekovi.
Smjestio sam se za pult ljekarne, s iskupljenjem na umu, skupio sam kusur koji nije bio dovoljan za moje lijekove. Ruke su mi se tresle dok sam gledao cijenu i shvaćao da imam još 10 dugih dana do mirovine. U očaju sam se raspitao je li mladi ljekarnik dostupan da mi proda samo pola lijeka, kako bih preživio. Pogledao me je bez komentara i rekao mi da pričekam trenutak. Izbjegao ih je i nestao iza vrata skladišta, red koji je pratio mene postajao je sve frustriraniji.
Očekivao sam da će se vratiti s oštrim predmetima ili odbijanjem. Kad se ponovno pojavio, nije imao samo lijekove u džepu. Obraćao mi se drugačije nego prije, kao da me se sjećao s prethodnog mjesta. Nakon što je izgovorio rečenicu u kojoj je ponovio svoje riječi za mene, rekao je: “Vidiš, ovo će misliti.” Jer je bilo očito da sam mu već prije pomagao – u noći kada nisam znao utjecaj ove male stvari na njegov život. Okrenula sam se prema pultu ispred njega i pogledala se, srce mi je ubrzano kucalo.
Ivan je student kemije, pa je nov u školi i ne zna za ostale učenike. Moj stari Nizozemac Ledeni, ogroman i mračan u oceanu prašine, crni talijanski koji je složen, posljednji dan potopa koji sam bio vezan za planinu svijeta. Nikada, kako je rekao, nije zaboravio taj trenutak. Doktore, možete li mi pomoći? Nisam se uspio sjetiti njegovog lica, ali sam se sjetio osjećaja. Nedostajalo mi je nešto značajno u tom trenutku, ali imao sam ono što je bilo potrebno da pomognem.
- Nisam bio svjestan povratka. Nakon što je Ivan otvorio torbu koju je nabavio iz skladišta, osvrnuo se oko sebe. Unutar mojih lijekova nije bilo samo više kutija, već i nekoliko dodatnih kutija. Objasnio mi je da se radi o sveobuhvatnom režimu liječenja koji uključuje vrijednost za ovaj mjesec. Preporučio mi je da se ne brinem ni o čemu. Pokušala sam mu dati gotovinu koju sam imala. Potpisala sam promjenu na šalteru, rekavši da to ne mogu podnijeti.
Naložio mi je da nježno odmaknem njegovu ruku. Izjavio je da je dug odavno otplaćen. Osjetila sam kako mi suze teku u očima. Nisam ih pokušavala sakriti. Godinama sam skrivala svoj ponos i žaljenje, ali više nisam mogla. Suze su bile same po sebi. Pojedinci u redu zurili su u nas bez komentara. Jedna žena se pretvarala da plače, a zapravo nije plakala. Stariji muškarac je pogledao dolje kao da se moli. Cijela ljekarna je udahnula sa mnom. Ivan mi je objasnio da mu je ta jedna kartica pomogla da diplomira na fakultetu. Izjavio je da je kasnije odabrao biti ljekarnik prvenstveno zbog ljudi, a ne zbog pozicije.
Naučio je, kako je objasnio, da čin ljubaznosti ima put koji ne možemo predvidjeti. Ta rečenica mi je bila urezana u srce. Zgrabila sam vrećicu i stavila je blizu sebe. Osjećala sam se lakše nego ikad prije. Više nisam morala biti samo baka kojoj nedostaju sredstva za lijekove. Bila sam netko tko je vjerovao da je njihova mala uvijek dovoljna. Kad sam pokušala otići, Ivan me zaustavio. Preporučio mi je da dođem k njemu kad god mi nešto zatreba. Savjetovao mi je da se više ne sramim tražiti lijekove. Taj je prijedlog bio značajniji od lijekova. Izašla sam iz ljekarne laganim korakom.
Sunce se tada pojavilo između oblaka, kao da je razumjelo događaje unutra. Duboko sam udahnula i osjetila smirenost. Više nisam nosila teret težine tog jutra. Kod kuće sam strateški stavila lijekove na stol. Promatrala sam ih i jednostavno zahvaljivala Bogu. Nisam htjela pronaći bogatstvo, samo sam htjela imati dostojanstvo. Tog dana sam postigla oboje. Shvatila sam da je beskrajna ljubaznost prisutna. Možda ti izmiče, možda čeka godinama, ali se uvijek vraća.
Povremeno će te ponovno posjetiti baš kad zaboravljaš. Ovo je najdarovitije od svega. Od tada, kad god uđem u autobus ili trgovinu, ljude promatram drugačije. Nemam pojma tko je odgovoran za skladištenje vlastite vode. Ne znam kome je jednostavno potrebna mala pomoć da bi nastavio. Međutim, znam da neću okrenuti glavu. Jedna kartica, jedno pitanje ili jednostavan osmijeh mogu promijeniti tijek cijelog života. Mog, njihovog ili tuđeg. I to je lekcija koju nikada neću zaboraviti.
