Ljudi su danas postali sebični i svi gledaju samo svoju korist i čini se da malo koga dotiče tuđa bol i patnja. Ipak dobrota i empatija još uvijek postoje kao u našoj današnjoj priči.
To jutro je bilo ledeno, onakvo koje se uvuče pod kožu i ne pušta. Trčala sam prema zračnoj luci s koferom u ruci kad sam je srela. Sjedila je na klupi s glavom prekrivenom ruksakom. Nemam pojma zašto sam je napustila. Skinula sam debeli vuneni šal, onaj koji mi je majka napravila, i omotala ga oko majke dok se borila s hladnoćom. Izvadila sam sto dolara u vrijednosti i stavila joj ih u dlan, uputivši je da kupi nešto toplo. Ona je jednostavno promrmljala “hvala” i držala šal u ruci kao da joj je važniji od novca. Nakon tri sata, dok sam sjela u prvi razred, srce mi je stalo.
Pored mene je bila ista mlada dama, mirna, a dva gospodina u odijelima razgovarala su s njom: “Gospođice Vivienne, ovdje smo da vam pomognemo.” Sjedila sam mirno u stolici, ne mogavši skrenuti pogled s nje. Srce mi je kucalo toliko intenzivno da sam vjerovala da će ga putnici oko mene moći čuti. Imao sam samo jedno pitanje: kako je mlada žena koja je spavala na klupi sada ovdje, u prvom razredu, okružena sigurnošću? Imao sam prirodnu sklonost uhvatiti se za rub stolca, kao da će mi to pomoći da ostanem smiren.
Promatrala je moj izraz lica i uputila mi blagi osmijeh. Taj osmijeh bio je isti onaj, nježan i primamljiv, koji sam vidio na željezničkoj stanici, ali sada se nisam bojao. Skidala je rukavice jednu po jednu, a zatim se okrenula prema meni. “Očekivala sam da ćemo se ponovno sastati”, rekla je tiho, gotovo prodornim glasom. Nisam bio svjestan što da kažem. Riječi su mi zapele u grlu, a u glavi sam pokušavao povezati slike koje nisu bile racionalne. “Ja… pretpostavio sam da…” Pokušao sam, ali nisam uspio završiti izjavu.
- Osjećao sam se glupo, dezinformirano i pomalo zbunjeno zbog brojnih hipoteza koje su mi prolazile kroz glavu. Nisi morao nastaviti, rekla je s ozbiljnim izrazom lica, kao da mi čita misli. Mnogi ljudi ne staju. Njezine su riječi bile oštrije nego što sam očekivao. U tom trenutku shvatio sam da, unatoč onome što je uslijedilo, taj moj impuls nije bio uzaludan. Avion je počeo lagano letjeti pistom, a ona je duboko udahnula. „Zovem se Vivienne“, rekla je. „Razumijem da vam moram reći razlog.“
Pogledala je prema prozoru, kao da skuplja snagu, a zatim se vratila meni. Objasnila mi je da je pobjegla od svog osobnog zaštitara u ranim jutarnjim satima. Bila je kći bogate obitelji koja je posjedovala mnogo novca i naslijedila korporaciju. Međutim, stalno je bila pod nadzorom i pritiskom. Tog dana željela je samo nekoliko sati slobode, biti neprimjetna, obična osoba bez posebnih privilegija. Skinula je zavoj, skinula ruksak i posjetila mjesto za koje je vjerovala da je nitko neće prepoznati. „Nisam mislila da će itko stati“, priznala je.
Jeste. Glas joj je zadrhtao dok je govorila i prvi put sam vidio suze u njezinim očima. Objasnila mi je da moj šal ne samo da joj grije tijelo, već i oživljava vjeru da nije sama u svijetu koji je smatrala hladnim i brutalnim. Shvatio sam da sto dolara za nju ima drugačije značenje nego što sam namjeravao. Nisam je ispitivao o njezinom identitetu, nisam je ispitivao, nisam imao prezriv stav prema njoj. Promatrao sam je samo kao ljudsko biće koje pati. I kako je rekla, to je nešto što dugo nije doživjela.
Jedan od gospodina u odijelu prošao je i tiho rekao da je sve spremno za slijetanje. Kimnula je, ali je podigla ruku kako bi mu dala do znanja da se makne. “Samo trenutak”, rekla je, a on je odgovorio s nekoliko koraka unatrag. Vratila se do mene i izvadila malu vrećicu iz ruksaka. “Molim vas”, rekla je dok je napredovala prema meni. Imao sam prirodnu sklonost odmahivati glavom. “Nisam to učinio zbog novca”, brzo sam uzviknuo, teško se suzdržavajući. „Razumijem“, rekla je glatko. „I upravo to te tražim.“ Rekla mi je da se u omotnici nalaze dodatna sredstva, kao i pismo. Pismo u kojem stoji da je stipendija za obrazovanje moje djece već odobrena, zajedno s fondom za hitne slučajeve.
Nisam mogla vjerovati što čujem. Ruke su mi se tresle dok sam držala omotnicu, ali ovaj put nisam osjećala hladnoću. Suze su mi počele teći niz lice, nisam ih pokušavala zaustaviti. Razmišljala sam o svim večerima koje sam provela u bezbrojnim promjenama, stresu i brizi hoću li preživjeti mjesec dana. A to je zbog jednostavne šale i malo ljudskosti. Ne zato što si siromašan/siromašna“, rekla je tihim glasom, kao da me želi utješiti. „Međutim, zato što si koristan/koristiva.“ Te su me riječi dublje obuzele od bilo kojeg broja. U tom trenutku, novac je bio od sekundarne važnosti u odnosu na moju potvrdu da dobrota još uvijek ima svrhu. Kad smo stigli, ustala je prije mene. Ponovno me pogledala i nježno me zagrlila, izbjegavajući pažnju.
Ne zaustavljajući se, rekla je tihim glasom. Planet mijenjaju pojedinci poput vas. Promatrao sam je kako odlazi, okružena sigurnošću, ali sada više nije djelovala nedostupno ili hladno. Bila je samo mlada dama koja je, na kratko, htjela biti tipična. I vratio sam se kući shvaćajući da sam, slučajno, promijenio nečiji život, a to je promijenilo i moj. Te večeri, dok sam skidao kaput, primijetio sam da više nemam svoj stari šal. Međutim, nisam osjetio žaljenje. Osjetio sam utjehu topline. Ništa od ove vune ne može pružiti. I znao sam da ako ikada vidim nekoga tko pati od hladnih ruku i nogu, jednostavno ću stati bez komentara.
