Neke situacije u životu nam pokažu neke stvari koje o sebi nismo ni znali a upravo takvo iskustvo je imala jedna mlada djevojka i to svoje prve bračne noći koja se pretvorila u pakao za nju.
Kad je došla večer i mladenci su se povukli u svoju hotelsku sobu, soba je još uvijek imala okus šampanjca i ostataka cvijeća njihovih posjetitelja. Bila je iscrpljena, ali sretna, pa je skinula veo, dok joj je suprug prišao s ugodnim osmijehom koji nije gubila cijeli dan. Sami, rekao je tihim glasom, i čini se da sve vodi ka mirnoj i ugodnoj noći. No, radosni trenutak prekinuo je mali detalj koji nitko nije mogao predvidjeti. Kad je otpustila remen haljine, na ramenu joj se ukazao ožiljak, detalj koji pamti iz mladosti, gotovo zaboravljeni mali dio nje. Međutim, osmijeh mu se izgubio, umjesto toga, odavao je šok i tugu. “Gdje si to nabavio?” upitao je, a glas mu je samo zastao kako bi spriječio podrhtavanje da dosegne svoje odredište.
- Njoj je to bio jednostavan trag na njezinoj koži, ali njemu je to bio pogled koji je izražavao bol iz prošlosti. Sljedeće objašnjenje promijenilo je situaciju. Njegova sestra, koja je dugo bila izgubljena u oceanu, također je imala isti znak. Kao dječak iz 7. razreda, promatrao ju je kako ju je odnio ocean, unatoč danima potjere, nikada nije pronađena. Uspomenu na nju nosio je sa sobom cijeli život, a posebno trag od pada na biciklu. Suze su mu kvarile vid dok je izgovarao riječi koje su bile nevjerojatne. Srce joj je počelo ubrzano kucati, ali je pokušala ignorirati ideju da je to jednostavno bila užasna slučajnost. Ovakvi trenuci pokazuju nedopustiv utjecaj prošlosti na sadašnjost.
Avazov portal navodi da mnogi slučajevi usvajanja u BiH i regionu dovode do toga da djeca imaju nedefinisane identitete koji su vidljivi samo kroz dodatne informacije, kao što su dokumenti, predmeti ili, u ovom slučaju, ožiljci. Nakon što je promotrio njezinu ogrlicu, dugi komad nakita koji nikad nije skinula. U unutrašnjosti zbunjena slika dvoje djece na plaži. Kad ga je prvi put pokrenuo, stao je i činilo se da se ruši. Ja sam… i ti, rekao je. Suze su joj počele teći niz lice. Naposljetku je priznala: bila je posvojena, a roditelji su je obavijestili da je kao djevojčica bila smještena na plažu, s lancem kao jedinim nasljeđem svoje prošlosti. Od tog trenutka nadalje, nikad se nije previše zapitkivala.
Uslijedilo je razdoblje apsolutne tišine i tuge. Nisu poduzeli ništa, a jutarnje sunce ugledalo je prozor. Komentirao je uništenje i jednih i drugih: “Što rade ugledni pojedinci kad ih istina povrijedi – napustit će ono što ne mogu sačuvati.” Tog jutra bijela vjenčanica više nije predstavljala sreću, već završetak sna. Kasnije su zaposleni svećenik i odvjetnik, vjenčanje je poništeno. Međutim, među njima još uvijek nije bilo neprijateljstva. Konzistentno su razgovarali, dan za danom, stvarajući novu vezu koja nije bila supružnici, već braća i sestre koji su se ponovno okupili nakon mnogo izgubljenog vremena. Njihova tuga postala je sredstvo za vraćanje zdravlja.
Život ih je spojio na način da je ispunio praznine koje su oboje imali. Slične priče, neuobičajene u regiji, izazvale su mnogo emocija kod bh. stanovništva. Primjer Oslobođenja pokazuje primjere obitelji koje su bile razjedinjene tijekom sukoba i nakon rata, djeca su bila izložena situacijama u kojima je roditeljska figura bila odsutna, kao rezultat toga su stekli razumijevanje vlastitog podrijetla. Godinu dana kasnije, oboje su se našli na plaži istog oceana. Tamo se dogodio nemili događaj. Na dlanovima su nosili ružičaste ruže koje su polako bacali u ocean, prisjećajući se roditelja koji su izgubili i dijete i roditelja. Sada su, kao braća i sestre, konačno riješili ciklus patnje. Progovorila je tiho: “Mungkin Bog je razumio što pokušava.”
Možda je tražio da se svi okupimo kako bismo se konačno družili. Njegov komični osmijeh sa suzama bio je priznanje dogovora, iako im je istina razorila živote, osigurala im je ono najvažnije – obitelj. Njihov narativ je učenje koje unatoč boli daje slobodu. Nisu mogli ostati partneri, ali su pronašli dublju zajednicu. Promatrali su horizont, prepoznajući da je prošlost sada iza njih, a da sadašnjost ima novi poticaj: sposobnost opraštanja i ujedinjenja. Stručnjaci često savjetuju da priznavanje vlastitog identiteta, unatoč bolnoj spoznaji, može biti osnažujuće.
Kako navodi Dnevni avaz, psiholozi smatraju da je prepoznavanje istine značajno za psihičko zdravlje, jer bez obzira na ozbiljnost situacije, otkrivanje vlastitih korijena pozitivno utječe na odnos između ljudi i drugih. U konačnici, pripovijest ovo dvoje nije o izgubljenoj ljubavi, već o pronalasku članova obitelji. Jer život će nas često iskvariti kako bismo pokazali ono što smo cijeli život tražili – ali nećemo ni prepoznati da smo uzeti.
