Porodični odnosi su jako nepredvidljivi, naročito kad su u pitanju svekrva i snaha. U ovom vam članku donosimo jednu jako interesantnu priču koja će vas dovesti do dubokog razmišljanja.
Očekivala sam da će mi suprug pomoći kada sam saznala da suprugova majka ima ladicu s njim, ali ono što sam tamo zatekla me je shrvalo. Kada je Nikola pristao na posao u drugom gradu, dogovorili smo se da ću živjeti s njegovom majkom nekoliko mjeseci prije nego što završimo renovaciju našeg stana. Bila sam trudna u četvrtom mjesecu i svaka pomoć bi bila jako cijenjena. Milica je to predložila na licu mjesta, s osmijehom koji je priznavao moju opuštenost. U početku je sve bilo kako je trebalo biti.
Briga o kućanstvu, kuhanje i razgovor uz čaj. Činilo se da imamo međusobno razumijevanje. Nakon nekoliko mjeseci, počela sam vjerovati da me prati – nije propustio, zapravo, činilo se da traži nešto krivo. Jednog dana, dok je išla u trgovinu, pokušavala sam pronaći flaster u njezinom krevetu. Kasnije sam primijetila dokument s mojim imenom. Kada sam ga prvi put otvorila, noge su mi bile nepomične.
Karta je imala uredan, organiziran niz stranica koje su bile napisane rukom, pismima i elektroničkim porukama. Na svakom je pismu bilo zapisano moje ime. Srce mi je ubrzano lupalo dok sam čitala prvu rečenicu. „Nicola, moraš prepoznati istinu. Ona laže.“ Tvrdi da te cijeni zbog tvoje sigurnosti. Promatrat ćeš kako koristi svoje vrijeme, kako se ponaša. Bojim se da će to imati štetan utjecaj na tvoj život. Slijedila sam svoj put. Ruke su mi bile mirne, ali suze su me sprječavale da vidim.
- Nakon svake stranice zapisivala je da lažem o težini djeteta, da izmišljam priče o boli i da ga „ne uspijevam impresionirati svojom sposobnošću da ga zadržim kod kuće“. Noge su mi klecnule, sjela sam na rub kreveta i pritisnula papir na srce, a zatim tiho plakala. Nisam mogla vjerovati da žena koja me smatrala dijelom obitelji piše o meni kao o neprijatelju. Vrata su se otvorila – ušla je Milica. Pomno je pregledala fascikl koji posjedujem, a zatim se pojavilo njezino lice. „Kakva je tvoja veza s njim?“
Izravno me upitala o njemu. „Čitam ovo“, rekla sam drhtavim glasom. Protumačila sam što si me smatrala. „Ne za tvoje oči“, rekla je, pokušavajući mi se približiti. „Koja je svrha toga?“, obratila sam joj se. „Za tvog sina? Trebam li pokazati do koje sam mjere prekršila pravila prije nego što sam uopće postala majka?“ Pokušala je zgrabiti fascikl, ali sam je čvrsto držala. „Zašto?“, rekla sam u suzama. „Što te je navelo da ga prezireš?“ Milica je spustila pogled. Nisam te mrzila. Jednostavno me brinuo tvoj prijenos moći. On je jedino dijete koje imam. Potpuno si nova, jedinstvena si. Brinula sam se da ću ga izgubiti. Međutim, ti si to postigla.
Nisi ga mogla pronaći. Jer nijedno dijete ne može imati romantičnu vezu sa ženom koja mu pokušava nauditi. Nikola se vratio ranije te večeri. Pronašao nas je s oboje nijemih lica: ja sam imala fascikl u ruci, a Milica je bila blijeda. „Što se događa?“, upitao je. Dala sam mu fascikl bez riječi. Zavirio je u njega, pročitao ga je u čudu, a zatim pogledao majku. Mama, jesi li ti ovo stvorila? Milica je pokušala nešto progovoriti, ali glas joj je drhtao. „Sine, ja… samo sam te htjela zaštititi.“ „O kome?“ upitao je tiho. O ženi u koju si zaljubljen? O djetetu u odraslu osobu?
Promatrao me je, a zatim me odmjerio pogledom. „Ne mogu to tolerirati.“ „Nicola, molim te…“ Pokušala je razgovarati s njim, ali ju je prekinuo. „Ne, mama. Dosta. Cijeli život sam pretpostavljala da pretjerujem kad si ti imao nos u svemu, ali ovo… ovo je previše.“ Milica je smanjila glas. Prvi put sam primijetila suzu kako joj curi iz oka. „Još nisam naučila kako ga držati“, rekla je tihim glasom. Nikola je zgrabio fascikl, stavio ga na stol i rekao: Ovo je mjesto. Ako želiš sudjelovati u našim životima, moraš naučiti gdje biti. Te su riječi bile štetne i za nju i za mene.
Međutim, temeljili su se na činjeničnim informacijama. Milica je te večeri tiho skupila sve svoje stvari, a zatim se uputila prema sestrinoj rezidenciji. Prošli su tjedni. Kad se dijete rodilo, posvetila je cvijeće svom sinu: “Želim da mi na kraju oprostiš.” Nisam odmah odgovorila. Kasnije, dok sam gledala Nikolu kako pleše s našom kćeri, uzela sam telefon i napisala: “Obitelj se ne gradi na strahu, već na povjerenju. Ulaz je pristupačan, ali ovaj put nema prtljage. I prvi put sam doživjela dugo vrijeme smirenosti.”
