Imati mnogo novca je prednost jer ne morate brinuti o nekim egzistencijalnim pitanjima ali kada je u pitanju ozbilna bolest nju ne možete riješiti svojim bogatstvom niti spasiti svoje voljene.
Nikad nisam očekivala da ću vidjeti bogataša kako se sruši pred vlastitim djetetom – još manje, očekivala sam da ću izvesti nešto što će mu zauvijek promijeniti život. Bila sam samo dadilja u velikoj rezidenciji za čovjeka koji je mislio da će novac riješiti sve probleme. Međutim, kada je Fioni dano samo nekoliko mjeseci života, rekli su liječnici, promatrala sam kako mu se cijeli svijet ruši pred očima. Te večeri, dok je sjedila na podu krevetića, ostala sam da je držim i sviram uspavanku koju mi je majka odavno pjevala.
I tada, dok sam promatrala njezino mlohavo tijelo, sjetila sam se svog brata, liječnika koji ga je prethodno spasio kada mu drugi ljudi nisu vjerovali. Očekivala sam da ću, ako kažem bilo što što nije zabilježeno, izgubiti svoj položaj, ali nisam mogla samo stajati mirno i gledati kako se dijete smanjuje. Stoga sam, drhteći, otišla do Everetta i rekla mu da bi se možda netko želio potruditi. Zatim me je istjerao iz sobe, bio je bijesan što sam se usudila usporediti metodu njegove kćeri s neprovjerenim metodama. Međutim, dva dana kasnije, kada je Fiona jedva disala, prišao mi je i pitao je li liječnik još živ i možemo li ga pronaći.
Nije shvatio da će taj trenutak pokrenuti putovanje koje će rezultirati jednom jedinom izjavom starijeg liječnika… izjavom koja će nam zalediti krv. Dok smo napredovali prema planinama, zagrlila sam Fionu kao da je od porculana. Everett je hodao u potpunoj osami iza mene, skrivajući lice ispod kaputa, ne pokazujući figuru čovjeka koji je prethodno vodio tim ljudi. Postojala je čudna osobina u ovom moćnom čovjeku koji me pratio, dadilji koja nije imala ništa osim optimizma i ljubavi. Dok smo napredovali uskim stazama, čula sam njegovo teško disanje, ali nijednom nije protestirao. Kad smo stigli do stare drvene zgrade, osjetila sam lupanje srca koje je moralo imati veze s mojim prsima. Dr. Asiún se smatrao genijem, ali i samotnjakom koji nije želio služiti bogatima.
- Nisam bio siguran kako će reagirati kada vidi Everetta, ali jedina briga bila je da je Fionino mirno disanje još uvijek bilo prisutno u mom naručju. Everett je sjedio pored mene, ali prvi put sam vidio hladnog, poslovnog čovjeka, umjesto toga, vidio sam oca kojeg je obuzeo užas. Kada je liječnik priznao mogućnost riječi koje su ga boljele, osjetio sam kako se Everettova bol povećava kao da je ranjen u trbuh. Cijeli njegov život temeljio se na konceptu da ga nitko ne bi trebao odbaciti, a sada se suočio s čovjekom koji se nije dao zastrašiti svojim bogatstvom.
Putovali smo kroz kuću ispunjenu biljem, voskom i vremenom, osjećao sam da putujemo kroz mjesto gdje se svaka laž sama dekonstruira. Fionin se položaj malo promijenio, kao da je prepoznala da smo došli do značajnog zaključka. Liječnik je dugo promatrao dijete, kao da pokušava zaključiti ne samo o bolesti, već i o našoj želji. Njegov pogled bio je usredotočen, ali ispod njega, postojao je nježniji aspekt, nešto što ga je podsjećalo na sve ljudske susrete koje je odbacio. Everett je prvi progovorio, ali njegov glas nije bio impresivan – bio je tih i neuspješan. Pitao je liječnika postoji li ikakva nada ili mogućnost da Fiona izdrži dulje vrijeme.
Liječnik mu je objasnio da ono što Fiona ima nije lako, ali nije ni potpuno beznadno. Opisao je da nije uspio pružiti čudesne rezultate, ali da postoji mogućnost liječenja koje bi usporilo napredovanje i dalo tijelu vremena da ojača. Tek tada je Everett kleknuo blizu kolijevke, koju je liječnik pripremio za njega, i prvi put od početka ove priče, prvi put sam ga primijetio kako spušta glavu poput čovjeka koji se priprema za bitku bez nepromišljenog ponašanja. To me duboko pogodilo više nego što sam očekivao. Liječnik je zatim počeo stvarati ekstrakte od bilja, tinkture i metode stimulacije koje su bile istovremeno čudne i racionalne u njegovoj staroj, dosljednoj ruci.
Everett je sve promatrao s oprezom, ali bez ikakve rezerve. Pitao sam ga je li mi ikada priznao da postoje stvari koje su izvan njegove kontrole i možda je u tom smislu postao ljudskiji. Stisnuo sam Fioninu manju ruku i osjetio kako omekšava pod mojim prstima. Kad je liječnik konačno stigao do Fione i započeo tretman, sat je kao da je stao. Everett me je pridržavao, a ja sam osjetio kako mu ruke mlataraju, unatoč tome što ih je prekrio kaputom. Nisam se vratio u svoj položaj jer sam vjerovao da će to negativno utjecati na njegovu slabu volju. Fiona bi samo povremeno trepnula, ali to je bilo dovoljno da osjetim svaku molitvu koju smo prikupili u tom području. Liječnik je koristio spore, tihe metode koje su, činilo se, kombinirale tradicionalnu medicinu i dodatno znanje koje je posjedovao.
Everett je pokušao izbjeći stvaranje buke, ali sam ga povremeno čuo kako pravi “d”.iskopao, kao da pokušava izbjeći plač. Bilo je gotovo čudno vidjeti ga u tom stanju – čovjeka koji je prije odobravao odluke vrijedne milijune, a sada traži pomoć u svom starom naručju. Jednostavno sam se nadao da će Fiona iskusiti dio te moći. Nakon nekoliko sati, liječnik je smanjio svoju predanost projektu i rekao da je tijelo reagiralo. Rekao je da je ovo samo početak, ali da može primijetiti malu promjenu u njezinom disanju. Everett je stao kao da ga je netko zgrabio za srce, a zatim ga je pustio. Vratio se u svjetlo tame, makar samo na milimetar. Ovaj milimetar bio je godina nade za njega. Dok smo se pripremali za odlazak, liječnik je rekao nešto čega se još uvijek sjećam.
Izjavio je da fokus nije bio na lijekovima, već na djetetovoj percepciji ljudi oko sebe. Pogledao je Everettu u oči i rekao da je Fiona sposobna boriti se, ali da će se morati boriti još jače kada se osjeća voljeno. Everett nije mogao odgovoriti – jednostavno je sjeo i pokrio lice rukama. Kad smo napustili rezidenciju, klima je bila hladnija, ali je i dalje imao osjećaj težine. Everett je hodao ispred mene laganijim koracima, kao da je izgubio 5 kilograma u samo jednom danu. Pitao sam ga hoće li se vratiti svom starom načinu života kada otputujemo u grad ili će to ostaviti trajni trag na njegovom duhu. Fionino disanje bilo je lakše, a svaki udah osjećao sam kao da je moj na autopilotu. Svaki je bio trijumf. Na putu kući, Everett se konačno oglasio i rekao da bi cijenio moju zahvalnost, ali da je ne može izraziti.
Izjavio je da bi bio samopouzdaniji da mi je ranije vjerovao, ali je rekao da je zaslijepljen i strahom i ponosom. Nisam mislio da zaslužuje krivicu, jer sam vidio koliko ga je utjecala njegova odanost kćeri. I shvatio sam da se najdublje tajne često otkrivaju kada poričemo da imamo kontrolu. Te večeri, kada sam Fionu položio u krevet, prvi put nakon dugo vremena, nisam primijetio strašan nedostatak sna. Bila je smirenija, dublje je disala i imala je malo boje u obrazima. Everett je stajao na ulazu, gledao ju je kao da promatra čudo koje je oklijevao priznati u javnosti. I shvatio sam da smo oboje doživjeli trenutak koji će se zauvijek pamtiti.
