Ugovoreni brakovi su ne tako davno bili sasvim normalna stvar a u nekim dijelovima svijeta se ovaj običaj još uvijek praktikuje. Mladenci se vrlo često prvi put vide tek na vjenčanju.
Obitelji postižu konsenzus, upuštaju se u rukovanje, a sudbine dvoje mladih određuju se bez njihova pristanka. U eri u kojoj se ljubav smatra idealom kojemu svi težimo, čini se da su takve tradicije ostaci prošlog vremena. Ipak, unatoč njihovom gotovo potpunom nestanku u brojnim nacijama, stope razvoda značajno su porasle, što je mnoge navelo na pitanje osigurava li sloboda izbora doista sreću. Što ako, umjesto utočišta, obitelj postane okruženje koje potiskuje težnje? Što ako se samo mjesto koje treba pružiti toplinu i ugodu pretvori u okruženje u kojem se guše snovi?
- Milica posjeduje potrebno znanje za rješavanje ovih upita. Godinama je njezino ime imalo malo značaja; kada se dosljedno informira o njihovom nedostatku važnosti, to postaje uvjerenje koje oni internaliziraju. Odrasla u selu skrivenom u brežuljcima, iskusila je tišinu koja nije bila mirna, već prilično ugnjetavačka i prijeteća, tišinu u kojoj ženski glas izblijedi čim ga vjetar rasprši. Njezin je otac utjelovio umor koji mu je teško padao na ramenima, popraćen tinjajućim bijesom koji se očitovao u njegovim stisnutim šakama. Što se tiče njezine majke, ona je postojala kao puka sjena, nudeći isprike čak i kada je nehotice raskrstila putove s vlastitom tamom.
Nasuprot tome, brat Marko je zračio toplinom unutar kućanstva; njegove pogreške su odbačene kao puke faze djetinjstva, dok su se njezine težnje smatrale preprekama obiteljskim ciljevima. “Za kćer ne treba fakultet”, tvrdio bi njen otac, dok je Milica diskretno spremila svoje udžbenike pod jastuk, zamišljajući užurbani grad pun tramvaja i pojedinaca koji je ne doživljavaju kao teret koji “prebacuju na tuđe prezime”. Njezine su se težnje razbile o barijeru šutnje. U dobi od devetnaest godina sudbina joj je bila unaprijed određena.
“Ti ćeš se udati za Miloša”, izjavio je njezin otac, ne tražeći njezin pristanak niti gledajući ga u oči. Miloš je bio čovjek navikao na rukovanje teškim alatom i konzumiranje značajnih količina alkohola. Nije izgovorio nijednu riječ koja bi mogla prenijeti bilo kakav privid obzira; međutim, za svog oca, on se smatrao “dobrim izborom” zbog posjedovanja zemlje, njegove marljivosti i uvjerenja da “ne pije previše. Milica nije obukla bijelu haljinu. Umjesto toga, krasila ju je šutnja, pokornost i težnje drugih. Njezini su dani tvorili ciklus koji se ponavljao: ustajanje, kuhanje, pospremanje i šutnja. Svaki dan je dobivala isti upit svekrve: “Kad ćeš mi dati unuka?”
Nadalje, Milica nije mogla podnijeti ni najmanji Milošev dodir. Naočale su mu postajale sve deblje, a riječi sve otrovnije. – Ti si ništa – primijetio je, a selo je zašutjelo. To je bilo zbog neizgovorenog pravila da se ne smije petljati u tuđe poslove. Tek su se jedne noći događaji raspleli. Kad je još jednom podigao ruku, Milica je nečujno otvorila vrata i otišla. Otišla je bez plana, torbe ili bilo kakvog objašnjenja, noseći samo nadu da će Dragan – mladić iz obližnjeg sela – ostati dostupan. Tijekom prethodnog susreta u njezinu vrtu, dok je osiguravala biljke rajčice, uvjeravao ju je: “Ako me ikad budeš trebao… znaš gdje sam.”
Dragan ju je primio s neumoljivom velikodušnošću, osigurao joj je sobu i pokrio je dekom prije nego što je otišao u tišini kako bi joj omogućio prostor da zaliječi svoje ozljede. U njegovoj je radionici stekla svoj početni prihod. Prvi put se oslobodila potrebe da traži sapun. To je označilo njezino prvo iskustvo da se osjeća kao ljudsko biće, a ne samo kao žena koja je podložna iskorištavanju. Selo je bilo daleko od tišine; čujno je komuniciralo, mrmljajući preko ograda: “Eno je, ona što je pobjegla! Sramota i sramota!” Otac ju je za njega proglasio mrtvom, dok je majka samo skrenula pogled prema podu dok je prolazila.
S Draganom je Milica otkrila pravu bit viđenja od strane druge osobe – ne kroz osudu, osudu ili povredu, već kroz istinsko priznanje. Zajedno su izgradili skroman život koji je dodatno obogaćen dolaskom sina Nikole. U njemu je Milica prvi put osjetila ponos, a ne strah. Otac joj je preminuo bez ikakve prilike za pomirenje. Tijekom njegova pogreba, ostala je pribrana i distancirana, bez suza, ali je ipak osjećala stezanje u grlu zbog svega što su možda podijelili, ali na kraju nisu.
Njena majka je stigla kasnije, tiho i bez objašnjenja, dajući samo jednu izjavu: “Nikad nisam prestala brinuti. Jednostavno nisam znala kako da te zaštitim.” Danas je Milica napunila četrdeset godina. Iako njezina kosa nosi sijede pramenove, njezine oči otkrivaju dublje razumijevanje. Nikola u svojim snovima zamišlja Beograd i ona neće spriječiti njegove težnje. Umjesto toga, ona će mu služiti kao saveznik, pružajući podršku i ohrabrenje. Iz svojih iskustava shvatila je da ljubav ne sputava; naprotiv, daje čovjeku moć da se uzdigne.
