Danas se bavimo životom vrlo kontroverznog nogometaša s ovih prostora, ni manje ni više nego Zlatana Ibrahimovića. I nakon umirovljenja nastavljaju se prepričavati njegove nezaboravne izjave iz igračkih dana. Bacimo sada pogled na njegov osobni život…
Zlatan Ibrahimović, zadivljujuća figura u carstvu sporta, dosljedno pokazuje svoju intrigantnu osobu tijekom intervjua. Trenutačno, dok kreće na turneju po Americi sa svojim timom u suvlasništvu, AC Milanom, zajedno s američkim mecenom Jerryjem Cardinaleom, pojavljuje se tema religije – tema koja ga je prije izazivala prezirom.
Ibrahimovića već godinama znamo da provocira kršćanske blagdane i time na sebe navlači bijes vjernika. No, rijetko je javno iznosio svoj osobni stav o tome. U iskrenom razgovoru za “Atletik” Ibrahimović ogoli dušu i nastoji podijeliti svoja iskrena razmišljanja o ovoj bezvremenskoj i spornoj temi koja ne prestaje raspirivati rasprave, pa čak i dijeliti društvo. Ipak, Ibrahimović ostaje ravnodušan prema društvenim podjelama i ostaje fokusiran na vlastitu perspektivu.
Na pitanje o svojim vjerskim uvjerenjima, Ibrahimović je odgovorio jasnim i kratkim. Izjavio je: “Ne, nisam religiozan. Moje uvjerenje leži isključivo u vrijednosti poštovanja. Dakle, kada kažem ‘samo mi Bog može suditi’, ne ciljam nikoga osim sebe.” Ibrahimović je dalje objasnio da njegove tetovirane riječi služe kao osobni podsjetnik, a ne poruka njegovim kritičarima. Podijelio je dirljiv primjer, prepričavajući borbu svog brata s leukemijom i postavljajući pitanje gdje je Bog bio u tom trenutku potrebe.
Dok drugi mogu izražavati zahvalnost i upućivati molitve višoj sili, Ibrahimović sebe vidi kao vlastitu silu vodilju. To je uvjerenje, naglasio je, temeljni aspekt njegova načina razmišljanja. Osim tetovaža, Ibrahimović je otkrio da na leđima ima i budističke simbole. Međutim, namjerno ih je smjestio na mjesto gdje ih ne bi viđao svakodnevno, jer je vjerovao da bi mu stalno fokusiranje na njih samo crpilo energiju. Nadalje je primijetio da je njegovo djetinjstvo puno izazova uvelike utjecalo na razvoj njegova karaktera.
Zlatan, rođen u Malmöu u Švedskoj, potječe iz zajednice jugoslavenskih emigranata. Njegova majka Jurka je Hrvatica, a otac Šefik iz Bosne i Hercegovine. Tražeći bolji život, odvažili su se u Skandinaviju. Dok sam odrastala, disciplina je bila najvažnija. Zlatanov otac inzistirao je na 20 sati. policijski sat, bez mjesta za kašnjenje, jer bi uslijedile posljedice. I kakve su bile te posljedice? Agresija. Svaka obitelj ima svoj jedinstveni pristup odgoju djece. U našoj obitelji okolnosti su bile malo izazovnije, s obzirom na naše porijeklo iz problematičnih krajeva. Zlatanovi roditelji upoznali su se desetljeće prije balkanskih ratova, no u to burno vrijeme život im je postao još teži.
Zlatan Ibrahimović u svojoj iskrenoj i transparentnoj autobiografiji “Adrenalin: Moja neispričana priča” razmišlja o duboko izazovnom razdoblju svog života. Otvoreno govori o ogromnim poteškoćama s kojima se suočavao, opisujući atmosferu kao nevjerojatno tešku. Jedan od najtragičnijih trenutaka o kojima se priča u knjizi je smrt njegovog brata Sapka, koju Zlatan smatra duboko nesretnim događajem. Sapko je u 42. godini života podlegao leukemiji, što je ostavilo trajne posljedice na slavnog nogometaša od koje se još uvijek nije u potpunosti oporavio. Razmišljajući o budućnosti, Zlatan priznaje da izbjegava misli o procesu starenja i potencijalnom blijeđenju svojih tetovaža. Namjerno ih stavljajući na svoja leđa, osigurava da se neće morati suočiti s njihovom transformacijom tijekom vremena.
Noge su mi ostale neukrašene tetovažama, dok su mi ruke ožiljci u znak sjećanja na datum rođenja mog preminulog brata Sapka. Tragično je podlegao leukemiji u dobi od 42 godine 30. travnja 1973. Ovi ožiljci služe kao stalni podsjetnik na kratkoću života i važnost njegovanja sadašnjeg trenutka. Odbijam razmišljati o neizvjesnoj budućnosti i umjesto toga se fokusiram na to da svaku sekundu iskoristim na najbolji način. Prioritet mi je biti prisutan za svoje sinove i kvalitetno provoditi vrijeme sa svojim najdražima. Itekako sam svjestan da je život prolazan i da jedan jedini liječnički pregled ima moć sve nepovratno promijeniti.
Kad sam ga upitao koliko Sapko shvaća svoju bolest, ispričao je trenutak kada je šetao ulicom i iznenada doživio neobjašnjiv osjećaj. Osjećao se kao da tone u sam pločnik pod nogama, kao da je uronjen pod vodu, boreći se da dođe do daha. Bez oklijevanja je odmah potražio liječničku pomoć u bolnici, gdje je podvrgnut nizu pretraga, čiji su rezultati od njega tajeni. Sljedećeg dana liječnik je kontaktirao mog oca i otkrio punu dijagnozu.
Zanimajući se za leukemiju, moj otac je postavio pitanje, samo da bi ga obavijestili da je to vrlo agresivno stanje. Nažalost, usprkos početnim tretmanima, nije bilo poboljšanja, a zapravo se činilo da se Sapkovo stanje dodatno pogoršavalo. Krenuo je s terapijom, no nakon nekoliko mjeseci njegovo zdravstveno stanje počelo se osjetno pogoršavati. Po povratku iz Pariza, kamo su me odvele razne obaveze, zatekao sam prizor Sapka, natečenog, bez dlaka i nepokretnog.
Svjedočiti mu u tom stanju bilo je nevjerojatno bolno za mene. Bilo je nepotrebno da pribjegava konzumiranju svih tih droga kao sredstvu za pronalaženje utjehe, zar ne? Te su tvari bile samo privremeno rješenje. Otac ga je odveo natrag u dnevnu sobu i po prvi put mi otkrio njegovu tajnu. Kad sam ga pogledao, mogao sam osjetiti težinu situacije. Bilo je zagušljivo, čak paralizirajuće. Ipak, unatoč krajnjoj fizičkoj snazi, nisam mogao ponuditi nikakvu pomoć. Srce mi se slamalo zbog mlađeg brata i osjećala sam se potpuno nemoćno, kao da sam dosegla apsolutnu nulu. Sapkovo se stanje nastavilo pogoršavati, zbog čega smo ga primili u ustanovu. Nažalost, njegov boravak tamo trajao je samo sedam dana.
Preplavila ga je intenzivna mržnja.
Tada je njegov otac odlučio da ga vrati kući. Međutim, u tom je trenutku njegov sin već bio krhak i oslabljen od godinu dana cjelodnevne brige, zbog čega je njegov otac bio iscrpljen i nije ga mogao ni podići unatoč njegovoj maloj težini. Stoga su ga morali vratiti u kliniku. Odvezem se do klinike, zovem tatu i on nas čeka vani prije nego što svi zajedno odemo u Sapkovu sobu. U toj sobi Sapko leži nepomičan, u komi, nepravilnog disanja. Otac me obavještava da su razmaci između svakog udisaja sve duži. Sjedim u podnožju kreveta, teško mi je susresti bratov pogled. Umjesto toga, fokusiram se na zvuk njegova disanja. Nakon 15 minuta moj otac svečano kaže: „Nema ga… što sad?
“Više ne diše”, obavijestio me Sapko kad sam stigao. Čekao me, želeći moju prisutnost uz njega. Ne sumnjam u ovo. Unatoč mojoj ležernoj jutarnjoj rutini i obavljanju svih planiranih zadataka, on je čekao moj dolazak. Tek nakon deset minuta, kada sam se konačno pojavio, moj brat je udahnuo posljednji put. Otac je ustao da ga pokrije plahtom, ali ja sam intervenirao. “Molim te, suzdrži se od dodira s njim. Dopusti nekom drugom da to riješi.
