U savremenom društvu sve je češća praksa da se stariji i onemogući roditelji smještaju u domove za njegu. Ova tema postaje još intrigantnija kada sagledamo iskustva onih koji rade u takvim ustanovama, kao što je slučaj s kliničkim psihologom koji je proveo osam mjeseci u jednom od tih domova.
Rad u domu za starije osobe otkriva duboke istine o ljudskoj prirodi, emocijama i borbi sa starenjem. Mnogi stanovnici ovih domova dolaze tamo iz različitih razloga – neki jer više nemaju obitelj koja bi se brinula za njih, dok drugi moraju tražiti pomoć zbog zdravstvenih problema. Život u ovim zidovima pun je emocija koje se rijetko vide izvana. Tuge, nade, straha i čežnje preplitaju se u pričama koje ovi ljudi nose unutar sebe.
- Klinički psiholog Valery Khazanov proveo je osam mjeseci u domovima za starije osobe u New Yorku, nastojeći shvatiti kako se nosimo sa smrću i kako starije osobe doživljavaju svoje posljednje dane.
Njegov rad nije bio samo terapeutski, već i istraživački, jer je želio istražiti emocionalnu istinu ovih pojedinaca. Iskustva koja je sakupio bila su teška, ali i bogata trenucima koji govore o ljudskoj slabosti i snazi. Unutar zidova ovih ustanova, prostor je ograničen, pa svaki predmet koji stanovnici donose sa sobom ima posebno značenje.
To su uglavnom fotografije obitelji, posebno djece, omiljene knjige, čestitke koje podsjećaju na prošle vremena, skromne garderobe i povremeno cvijeće. Ti predmeti ne samo da su simboli identiteta, već i mostovi koji ih povezuju sa životom koji su nekada vodili. Ono što ljudi biraju zadržati u ovim fazama života govori nam mnogo o tome tko smo i odakle dolazimo. Svaka slika ili knjiga nosi tragove priče koju žele sačuvati.
Jedna od ključnih lekcija koje je Khazanov naučio tijekom svog rada jest važnost redovitosti i zajedništva u životima starijih osoba. Primjer je 94-godišnja žena koja, unatoč krhkoj tjelesnoj konstituciji, drži strogu rutinu: ustaje rano, sprema krevet, vježba, čita i druži se s prijateljicom uz šalicu čaja.
- Ova rutina daje joj smisao i održava je mentalno i fizički aktivnom. Njena želja da ostane neovisna i uključena u svakodnevni život pokazuje koliko je važno pronaći smisao čak i u najtežim danima.
Khazanov je također demantirao mit da stariji ljudi gube sposobnost osjećanja. Naprotiv, promatrao je kako se međusobno flertuju, šale, ali i kako iskreno doživljavaju tugu i ljubomoru. Čak i oni u devedesetim godinama, koji koriste invalidska kolica, imaju intenzivan emocionalni život i želju za vezama s drugima.
Sjećanja i odnosi su ono što čini smisao života u kasnim godinama. Jedan stanovnik, držeći sliku svoje supruge, rekao je: “Ovo mi je sve što je ostalo.” Riječi poput ovih govore o dubokim emocionalnim vezama koje traju čak i kad sve drugo nestane. Unatoč općoj percepciji da su domovi za starije osobe mjesta samoće, zapravo se često formiraju male zajednice gdje se dijele priče, bolovi i zadovoljstva.
- Veze koje se tu stvaraju nude privremenu olakšicu od svakodnevnih izazova. Rutine, knjige i priče postaju sidra u periodu koji postaje sve manje jasan. Ljudska potreba za redom i značajem ostaje prisutna čak i kad tijelo slabi.
Najvažnija poruka Khazanova jeste da emocije – ljubav, bol, nada, čežnja i razočaranje – ostaju snažne i značajne do samog kraja života. Starost ne treba vidjeti kao kraj, već kao novu fazu u kojoj su sve emocije jednako vrijedne i cijenjene. Ovo iskustvo podsjeća nas na važnost poštovanja starijih i njihovih sjećanja.
Prepoznavanje njihove vrijednosti je priznanje vrijednosti samog života, koji se proteže čak i u posljednjim fazama. U društvu koje često zanemaruje ljudske vrijednosti, empatija i poštovanje prema starijima postaju ključni za naše shvatanje života i smrti, ljubavi i gubitka, snage i ranjivosti. Na kraju, svi smo putnici na istom putu, a poštovanje starijih osoba je poštovanje života kao takvog.
