Postoje ljudi koji su pakosni i koji ne podnose tuđi uspjeh posebno ako njima ne ide od ruke. U našoj priči jedan je čovjek svom komšiji uništio sav trud a nije se nadao onome što je uslijedilo.
U malom zaseoku, među poljskim planinama i drevnim stazama, živio je Dragan, čovjek poznat po tome što je imao najljepše šljive u tom kraju. Njegov voćnjak, smješten na kosoj polju koju je sunce ljubilo rano ujutro, bio je njegov najveći plijen. Nije bilo samo drveće, već i trud strpljenja i ljubav prema zemlji. Dragan je razgovarao sa svojim drvećem kao da su živi organizmi, promatrao je svaku granu, a kad bi se savila, vezao bi je. Više se brinuo o njima nego o sebi.
Međutim, kad bi se spomenulo njegovo ime, uvijek bi se na drugom kraju ograde mogao pronaći uzdah zadovoljstva. Tamo je živio Milan, njegov sustanar, čovjek s mnogo sličnosti, osim želje da se posveti radu. Njegova zemlja bila je prepuna trnja, a trava je izgledala kao da je narasla dulje nego što je godinama gledao u lopatu. Dok je Dragan svako jutro posjećivao voćnjak, Milan bi sjedio na ogradi i promatrao ga, a zatim bi izbacivao prašinu u zemlju i govorio da nekima zemlja daje plodove, dok drugima jednostavno propada. Te jeseni, kada su se Draganove šljive činile ukrašene najdubljom bojom neba, Milanova ljubomora postala je opasnija.
Umjesto da prizna teškoću postizanja nečega, sinula mu je ideja da je teže uništiti tuđi trud nego započeti vlastiti. Jedne zimske večeri, dok su kuće bile tihe, Milan je upotrijebio pilu. Tama ga je štitila, a nedostatak zavisti ga je potaknuo. Preskočio je ogradu i ušuljao se u voćnjak kao lopov, ali nije tražio plodove. Putovao je u to područje u potrazi za osvetom koju je izvorno zamislio. I počeo je rezati. Jedno po jedno, drveće je rušeno. Ljudi koji su imali dvadeset, trideset godina. Obitelji koje su oni hranili, njihova djeca koja su išla u školu, a njihove staklenke za pekmez bile su pune.
- U tom mračnom prostoru, Milan je promatrao kako prolazi tuđa životna misija i vjerovao da će mu to donijeti određenu dozu mira. A jutarnji povjetarac pretvorio je Draganov život u prah. Kad je promatrao srušena stabla, ubrano voće kako leži u zemlji, srce mu je pokleknulo. Smjestio se između odsječenih debala kao da prolazi kroz povijest. Nije mu trebalo dugo da prepozna čizme, bljuzgavi put koji je vodio izravno do Milanove rezidencije. I ispunio ga je gnjev. Cijeli život čuvao je ruke od ozljeda, a jutros ih je želio iskoristiti za osvetu.
Međutim, kad je pogledao prema Milanovoj kući, primijetio je nešto što ga je odvratilo. Promatrao je djecu kako provode vrijeme u dvorištu u jadnim uvjetima. Mala, vitka. Djeca koja nisu shvatila očevu ulogu u ropstvu vlastite želje. Kad bi ga dokumentirao, djeca ne bi imala kruha za jesti. Kad bi ga napao, probio bi plamen tame koji bi ih oboje progutao. Dragan je dugo zadržao ovaj stav, pokušavajući riješiti problem. Nakon toga, osvrnuo se oko sebe. Voće je bilo razasuto unaokolo, ali bilo je iznimno, slatko i zdravo. U tom trenutku, umjesto ljutnje, počeo je imati čudnu količinu odlučnosti.
Vratio se u rezidenciju i umjesto oružja, uzeo je prazne sanduke. Srušio se i počeo skupljati voće, jedno po jedno, kao da skuplja krhotine razbijenog srca. Cijeli dan posvetio je skupljanju svih dobrih stvari koje mu je priroda pružila unatoč zlu koje su ljudi učinili. I dok ga je Milan promatrao iza zavjese, zabrinut zbog mogućeg ishoda, Dragan se jednostavno usredotočio na zadatak. Bez zvuka ili prijetnje, ovo je pakleno vrijeme za biti kukavičji sin. Kasnije, sljedećeg jutra, Milan je čuo kucanje na pragu.
Nakon toga, još jedno. Još jedno. Kad je provirio kroz vrata, ugledao je 10 punih kutija trešanja. Najatraktivnije. Najbradnije. Na vrhu je bio list papira s porukom. Poruka koja nije zahtijevala kaznu, ali je ipak probudila njegov osjećaj odgovornosti. Dragan mu je napisao da je vjetar otpuhao voće, da je sramotno bacati ga, da zna da Milanova djeca uživaju u slatkišima i da će mu u proljeće dati nove biljke. Jednostavno mora uzgojiti svoje, to bi eliminiralo potrebu da promatra tuđi rast. Kad je Milan pročitao e-mail, noge su mu klecnule. Suze su mu tekle niz obraze.
Slijedio je Draganove upute i potrčao za njim, kada se zaustavio da zatraži kaznu. A Dragan se samo zalagao za to da zlo koje postoji ne može iskorijeniti samo zlo, već dobro koje se čini. Od tog dana nadalje, njihov odnos se razvijao. Milan je pomagao u sadnji novih stabala, brinuo se o Draganovoj rezidenciji i prvi put je počeo obrađivati njegovu zemlju. Ponekad je potrebno samo jedno veliko djelo da se ukloni najdublja korupcija u osobi. Dragan je to pokazao. Selo se sjećalo da su najdublje rane ponekad najmoćnije korijenje koje raste.
