U našoj današnjoj priči otkrivamo kako je jedan stariji čovjek nakon smrti svoje supruge saznao o njoj nešto što nije znao dok je bila živa i jedan susret na groblju je sve objasnio.
Gubitak voljene osobe prati mnoštvo emocija, ali kada se otkriju tajne koje su bile nepoznate, bol postaje intenzivnija, a ten zločestiji. Nakon što mu je supruga umrla, muškarac u ovoj priči nije mogao smisliti bolji način da opiše život bez nje. Nedjeljno jutro posvetio je groblju, nosio je sa sobom njezino omiljeno cvijeće i objašnjavao joj o svom postojanju, kao da je ona još uvijek prisutna, uz njega.
Ovi tjedni posjeti bili su njegov način da održi sjećanje na nju živim, da nastavi postojati zahvaljujući sjećanju na nju, unatoč boli koju je to donosilo. U početku se sve činilo tipičnim, sve do trenutka kada je primijetio nešto što mu nije bilo očito – novo cvijeće dodavano je na njezin grob svake nedjelje ujutro. Iste bijele krizanteme i ružičasti karanfili, koje je obično nosio, ali buket je došao pred njega.
Vjerovao je da bi to mogao biti njezin rođak, ali kada je ispitao sestru i majku, bilo je očito da neće doći. Snopovi cvijeća nastavili su se pojavljivati, a on je postajao sve zbunjeniji i ogorčeniji. Tko bi to mogao biti? Tko je toliko obožavao svoju suprugu da bi ih se sjećao svaki tjedan, unatoč tome što su bile njegove? Osjećao je gorku ljubomoru prema nepoznatom muškarcu koji je, kako je vjerovao, bio u njezinom životu, a možda i više od njega. Kad više nije mogao podnijeti neizvjesnost, odlučio je posjetiti groblje prije toga.
- Unatoč tome što nije točno znao što traži, sumnja ga je navela da se sakrije i čeka. Također, tijekom hladne, rane svjetlosti, ugledao je mladića. Muškarca vjerojatno u dvadesetima, visokog stasa, odjevenog u tamni kaput, položio je cvijeće na grob, pored žene koju je volio. Međutim, to nije bio kraj. Mladić nije samo mirno sjedio, plakao je. Prave, tihe i muške emocije tekle su s njegova lica. Suze koje su bile čujnije od bilo kojih drugih riječi.
Unatoč tome što nije znao identitet muškarca, njegove su oči bile povezane s mladićem. Na njegovom licu primijetio je nešto što je bilo blizu njega. “Jeste li je poznavali?” upitao je nesigurno. Unatoč šoku, mladić je i dalje zadržao stoički stav: “Ona mi je bila majka.” Njegove su riječi bile jednostavne, ali su uzdrmale temelje svega što je znao o svojoj supruzi. Nije mogao vjerovati. Njegova supruga, koju je volio, imala je sina, sina kojeg nije spomenuo.
Dijete koje je sudjelovalo u njezinom životu prije nego što je bila s njim, dijete koje je, iz nepoznatih razloga, skrivala od njega. Bio je šokiran, zbunjen i povrijeđen. Nije mogao shvatiti da je osoba koju je najviše cijenio zapravo nečija druga. Kada ga je upitao zašto nije prisustvovao sprovodu, mladić je odgovorio: “Trebao sam.” Tek nakon što sam bio odsutan. Nisam se htio nametati. Ove su riječi bile poput srceparajućeg udarca. Zamišljao je da zna sve o svojoj supruzi, a sada je morao priznati da je bila s njim veći dio svog života, skrivajući od njega najvažniji dio svog života.
Dvojica muškaraca, koji su obojica obožavali istu ženu, sada su zajedno popeli oca na njezinom grobu. Unatoč činjenici da su ih dijelila desetljeća i različita sjećanja, dijelili su i istu patnju. Bili su mirni. Nisu imali što izraziti, jer riječi ne bi mogle promijeniti ono što su naučili. Unatoč tome što je ova žena imala različite uloge u njihovim životima, ona je i dalje bila njihova, a svi su se pretvarali da žive u laži.
Ovaj trenutak nas nadahnjuje da razmislimo o broju tajni koje se mogu skrivati u životima drugih, kao i o stupnju u kojem se bol gubitka pojačava kada shvatimo da nismo bili svjesni svih tajni. Kako oni trenutno mogu živjeti svoje živote? Kako se nositi sa spoznajom da voljena osoba ima drugačiju stranu, drugačiju priču koje mi nismo bili svjesni? Odgovori na ova pitanja još su daleko, ali patnja povezana s otkrićem morala je promijeniti svakog od njih.
