Savjeti za ljude koji se snalaze sa teškim izdajama i raznim drugim neželjenim pojavama u životu su uvijek dobrodošli, a danas donosimo savjete čuvenog pisca.
Kada se netko suoči s izdajom, ozljedom ili dubokim razočaranjem, obično se osjeća kao da se tlo pomiče i da se sva njegova vjera u to dovodi u pitanje. Ti trenuci utječu i na emocije i na povjerenje, kao i na značenje naših odnosa. Lav Nikolajevič Tolstoj, jedan od najvećih mislilaca i pisaca u povijesti, raspravljao je o tim unutarnjim pukotinama, a njihove misli o ljudskoj prirodi i danas su relevantne. Tolstoj nije uspio pružiti neposrednu utjehu ili jednostavan savjet. Njegove ideje bile su duboke i često složene, ali su u konačnici bile usmjerene na unutarnju slobodu čovječanstva.
Kada je raspravljao o slučajevima kada su nas drugi izdali, povrijedili ili razočarali, Tolstoj bi izjavio da problem nije samo u postupcima drugih, već i u načinu na koji reagiramo, tumačimo i nosimo se s tim iskustvima. U nastavku su tri preporučene prakse koje se pripisuju Tolstojevoj filozofiji života, a koje mogu pomoći osobi da održi svoje dostojanstvo, mir i snagu suočena s najtežim razočaranjima.
Prvi prijedlog odnosi se na unutarnju kontrolu i razumijevanje vlastitih emocija. Tolstoj je smatrao da ljudi ne mogu regulirati postupke drugih, ali mogu i moraju naučiti regulirati vlastite postupke. Kad nas netko izda, naš prvi instinkt često je ljutnja, želja za osvetom ili dokazivanje vlastite tvrdnje. Međutim, podvrgavanje tim emocijama, kao što je to činio Tolstoj, nije dovelo do oslobođenja, već je povećalo patnju. Smatrao je važnim napraviti pauzu i promatrati vlastitu bol bez prenagljenog djelovanja. Nemojte cenzurirati svoje emocije, ali ih nemojte pretvarati u štetnu energiju. Bol, vjeruje, može biti učitelj ako joj se pristupi svjesno. Umjesto da ih pitate zašto su mi to učinili.”, Tolstoj bi promovirao pitanje “Što mogu naučiti o sebi iz ovoga?”
- U tom kontekstu, od najveće je važnosti razumjeti sljedeće: Izdajnik će vjerojatnije biti izdajica nego žrtva. Emocionalna reakcija je instinktivni, ali način na koji je izražavamo određuje naš unutarnji mir. Samopouzdanje se ne smatra slabošću, već duhom snage. Tolstoj je smatrao da će osoba koja zadrži mir tijekom ozljede zapravo imati kontrolu nad vlastitim životom. Onaj tko je sam sebi na čelu, ne može biti svladan. Drugi prijedlog odnosi se na odbijanje nošenja mržnje ili ogorčenosti kao tereta. Tolstoj vjeruje da gajenje neprijateljstva ne predstavlja kaznu za pojedinca koji je počinio zločin, već za pojedinca koji u sebi posjeduje neprijateljstvo.
Ogorčenost postaje unutarnji otrov koji s vremenom nagriza duh, smanjuje vid i sprječava osobu da prepozna ljepotu ili značaj u samoj boli. Tolstoj nije uspio promovirati koncept slijepog oprost, što bi uključivalo zaborav ili opravdavanje nedjela. Suprotno tome, on je oprost prepoznao kao sredstvo unutarnjeg oslobađanja od potrebe za promjenom i preuzimanjem odgovornosti za drugu stranu. Oprost, kako ga on objašnjava, nije usluga nekome drugome, već usluga samom sebi. Posebno je spomenuo da pojedinci ne bi smjeli dopustiti da tuđa nepravda postane osnova za njihovu odvojenost. Ako se netko brine za vas, a vi uzvraćate brigom, trag boli će se nastaviti.
Međutim, možda ne gajite neprijateljstvo, ovaj lanac je sada prekinut. Ovo vodstvo može se sažeti u nekoliko bitnih koncepata: Mržnja produljuje trajanje našeg odnosa s osobom koja nas je zlostavljala. Oprost je osobna odluka, a ne javna izjava. Važnije je pobijediti u sukobu nego imati mir. Tolstoj je smatrao da je prava mjera snage uzdići se iznad ozljede, umjesto poricanjem boli, već odabirom da bol ne postane središte nečijeg života. Čovjek koji nije u stanju gajiti neprijateljstvo slobodniji je od onoga koji je… ograničen osvetom. Treći prijedlog, možda i najznačajniji, jest da preispitate svoja očekivanja od ljudske rase.
Tolstoj je često raspravljao o načinu na koji razočaranje proizlazi iz tuđih postupaka i naših vlastitih očekivanja koja nisu bila točna. Kada ljude prikazujemo u povoljnom svjetlu, obično im pripisujemo osobine koje im nedostaju, a posljedično, izdaja je štetnija jer narušava dojam koji smo sami izgradili. Nije se zalagao za stoička ili zatvorena srca, već za uglađenu ili zdravorazumsku ljubav koju bi ljudi trebali posjedovati. Treba priznati da svatko ima mane, brige i ograničenja.
Kada to učinimo, manja je vjerojatnost da ćemo razočarati druge, jer umjesto toga gradimo odnose temeljene na istini. Tolstoj je vjerovao da se povjerenje razlikuje od slijepe vjere. Povjerenje se razvija tijekom vremena, kroz poduzete radnje, dok vjera kod slijepih ljudi često rezultira… razočaranje. Kada nam netko pomogne, to može biti znak veće vjere nego što je potrebno. Slijeđenje ovog savjeta znači: Ne očekujte najbolje od drugih. Vježbajte promatranje postupaka, ali i riječi. Koristite neuspjeh kao sredstvo unutarnjeg rasta Tolstoj je rekao da je svako bolno iskustvo s područjima istine o drugima ujedno i iskustvo područja istine o sebi.
Kako cijenimo, na koga se oslanjamo i zašto, sve su to pitanja koja razočaranje otkriva. Kada se ova tri prijedloga uključe, očito je da Tolstojeva filozofija nije bila posvećena vanjskim promjenama, već je bila namijenjena internaliziranju. Nije pružio nikakva neposredna rješenja, već put koji je zahtijevao strpljenje, vještine promatranja i moral. Međutim, upravo taj put postiže dugoročni mir. Izdaja, bol i razočaranje uobičajeni su dijelovi ljudskog iskustva. Život bi bio nepotpun bez susreta s njima. Razlika je u tome dopuštamo li tim događajima da nas prožmu ili oblikuju.
Tolstoj je smatrao da ljudi mogu izaći iz tih situacija s većim stupnjem inteligencije, snage i znanja – ako su spremni razmotriti svoje najdublje osjećaje. U konačnici, možda najvažnija poruka koja se može izvući iz Tolstojevih misli jest da osoba ne može uvijek birati što joj se događa, već umjesto toga bira tko će postati kao rezultat toga. Taj izbor je oslobađanje istinske slobode i jačanje istinske moći ljudskog duha.
