Danas vam donismo životnu priču žene po imenu Marina koja je ostala vjerna i odana svom mužu koji je pao na postelju i služila ga je i dan i noć. Međutim nije mogla ni da pretpostavi šta će se desiti.
Ženin život se iz temelja promijenio kada joj se muž razbolio. Sve ono što su zajednički dijelili, uključujući ljubav, partnerstvo i planove za budućnost, postupno se rasplinulo, a zamijenila ih je svakodnevna borba s bolešću. Uloga supruge postala je značajnija i uključila je više ljudi: od supruge pune ljubavi postala je njegovateljica, liječnička pomoćnica, domaćica i zaštitnica. U svemu tome izgubila je ono što joj je bilo najvažnije: nastaviti biti voljena žena. Bolest je postala središnji dio njihovih života.
- Njezine su riječi sada često prekidale ljubavna šaputanja, ali uvijek su bile stalni podsjetnici i upozoravajuće priče: “Jesi li popio lijekove?”, “Nemoj tako sjediti”, “Jedi što sam pripremila.” Isprva nije uspjela prepoznati promjenu, no s vremenom je shvatila da više zvuči kao majka, a manje kao supruga. Njezin suprug, koji je bio bolestan, još je imao razuma i srca, pa joj je bilo teško shvatiti da ga tretira kao dijete. To ju je shvaćanje slomilo jer je u njezinu srcu još uvijek postojao isti partner kojeg je nekoć obožavala. Kako se bolest pogoršavala, uloge su postajale sve teže.
U početku mu je služila kao rame na koje se mogao osloniti, a kasnije ga je kupala, presvlačila i hranila. Pitala se je li nešto propustio ili nije, međutim, osjećaj gubitka postajao je sve jači. Najteži trenuci bili su kada je svjedočila njegovim sramnim očima – sramu čovjeka koji je prije bio oslonac obitelji, a sada se oslanja na tuđu pomoć. Iz Udruge oboljelih od multipleeroze u BiH poručuju da su supružnici i članovi obitelji ti koji u pravilu preuzimaju brigu, a to je ogromna odgovornost. Upozoravaju da bolest nije ograničena na pojedinca koji je bolestan, već utječe na cijelu obitelj.
U tim je slučajevima omjer ljubavi i medicinske skrbi gotovo neuravnotežen, a pojedinac koji je posvećen bilo kojem od njih dvoje lako žrtvuje svoj osobni identitet. U danima kada se osjećala kao ropkinja u samoći, pokušavala je zadržati svoje dostojanstvo i poštovati svog muža. Željela je da svaki njegov pogled dočeka blagim osmijehom, unatoč tome što je pod sobom skrivala mnogo tuge. Više nije imala muža u punom značenju te riječi – imala je bolesnog pojedinca za kojeg se morala brinuti. Točka rotacije dogodila se običnog jutra. Tražila je da je obrije i donese joj papir. Mali pothvat, ali pogled mu je bio drugačiji: miran, spokojan. Kada je otišla po čokoladu, donijela je odluku koja je bila tiha. Na povratku kući ispratila ju je izjava za medije: “Hvala ti na svemu.
Nisi se morao toliko žrtvovati za mene. Sad uživaj u udobnoj kavi i ugodno se počasti. Kad se ponovno okupimo, čuvat ću te i čuvati. Cijela njihova ljubavna priča i njezin završetak sažeti su riječima. Ove sudbine nisu rijetke. Hrvatski Crveni križ dokumentirao je da obitelji, a posebno supružnici, imaju dosta emocionalnih poteškoća u skrbi za svoje najmilije. Njihovi psiholozi nam savjetuju da su ljudi često zanemarivali vlastito zdravlje i želje jer su smatrali da je potrebno biti jak. Zbog toga traže njegovatelje koji bi im pomogli u zajednici, jer su zbog nekog razloga okarakterizirani kao “nevidljivi pacijenti”. Njezina je pripovijest istodobno tragična i inspirativna.
Unatoč tome što se često osjećala usamljeno i iscrpljeno, nikada nije odustala. Njezina smrt bila je demonstracija ljubavi, ali je također pokazala koliko daleko ljudi mogu ići u smislu izdržljivosti. Posljednja poruka njezina supruga, ostavljena na komadu papira, bila je poruka zahvalnosti i priznanja: ta je poruka ilustrirala snagu ljubavi koja pobjeđuje čak i najteže bolesti. Slični slučajevi nisu rijetkost u zemljama regije. Centar za socijalni rad u Beogradu je u svojim izvješćima dokumentirao da je većina tereta brige na ženi, ali se njezine potrebe rijetko uvažavaju.
Ove životne priče trebale bi poslužiti kao upozorenje da briga ne bi trebala biti samo obiteljska stvar, već i društvena obaveza. U konačnici, slika je još uvijek žena koja je izgubila partnera, ali ne i obožavanje. Njezina hrabrost u brizi za njega do njegova posljednjeg daha i poruka koju joj je ostavio izražavaju dubinu njihove veze. Nije to bila samo priča o bolesti, već i priča o odanosti, predanosti i tankoj vezi koja povezuje dvije osobe čak i kada druge komponente nedostaju.
