Svaki rofditelj za svoju dijecu želi najbolje ali ono što on lično misli da je važno a nekada se ni ne zapitaju šta ta dijeca žele i šta je u stvari najvažnije za njih, imati novaca ili biti sretan.
Životne trenutke definira koncept da je ugled važniji od istine, da su mišljenja drugih važnija od istinskog rada i da se dostojanstvo mjeri titulom, a ne karakterom. Ta se uvjerenja obično smatraju čvrstima i nepromjenjivima – sve dok ih život zapravo ne prihvati, to se može dogoditi na najbrutalnije načine. Ova pripovijest opisuje život odanog oca koji je svo svoje vrijeme posvetio izgradnji ugleda i pozicioniranju u društvu, zajedno s odanim sinom koji je svoje vrijeme posvetio napornom radu umjesto da ga troši na prazne riječi.
To je pripovijest o sramoti koja je bila uočljivija od ljubavi, pripovijest o godinama šutnje i pripovijest o sudbini koja je strpljivo čekala pravi trenutak da pokaže da su prosudbe ljudi bile pogrešne. Središnje pitanje pripovijesti je ima li rad značajan utjecaj na vrijednost osobe ili je vrijednost rada jednostavno ono što jest. Pad visokog položaja i uspon uglednog. Stojan – čovjek koji se posvetio očima drugih. Stojan je bio tipičan primjer nekoga tko je imidž cijenio više od svega ostalog.
Desetljećima je radio kao konobar, s urednom košuljom, urednim potpisom i poštovanjem prema svojim kolegama. Njegov se život sastojao od tri dijela: što bi mislila zajednica oko njega? što bi mislili članovi obitelji? kakav je obitelj izgledala izvana. U toj potrazi nije bilo puno prostora za sentimente ili za razumijevanje različitih pristupa. Zato je trenutak kada se njegov sin Marko pojavio na ulazu u kuću u narančastoj odjeći koja je podsjećala na katastrofu u gradu bio sličan osobnoj tragediji za Stojana. Markova odluka: uložiti značajan napor umjesto odugovlačenja. Marku su nedostajali i lijenost i apatija. Završio je školovanje, pokušao pronaći posao u struci, ali prava istina bila je surova. Računi nisu čekali, plaćanje stanarine nije se moglo prihvatiti, a glad nije cijenila lijepo.
- Kad je imao priliku raditi u gradskoj čistoći, smatrao je to sigurnim prihodom, zdravstvenim osiguranjem, potencijalom za rast, prilikom da se osloni na vlastite resurse. Za Marka to nije bila sramota. Bio je to prvi korak. Za Stojana to je bio zaključak svijeta. Osjećaj sramote koji je nadvladan ljubavlju prema ocu. Očev odgovor bio je agresivan. Ne zbog samog posla, već zbog načina na koji je prikazan u njegovom umu. Izmet koji je Marko skupljao u svojim očima predstavljao je pad društva. Izjave koje je davao bile su teže od bilo kakvih udaraca. Unatoč sebi i ranjenog duha, Stojan je izbacio sina iz kuće, a on je morao birati između to dvoje.
Marko se posvetio ideji časti. Te večeri, kada je napustio rezidenciju, nije dao samo očev dom, već i svoj život. Surove godine vremena su dosljedne. Dok je Marko radio, studirao, borio se i napredovao, Stojan je ostao sam sa svojom filozofijom. Nakon toga, svi su počeli posrtati, jedan po jedan. Dogodilo se sljedeće: Korporacija je propala – bez zajamčenog mjesta – Ušteđevina je potrošena – napravljena su pogrešna ulaganja – i nije bilo prijatelja koji bi pomogli. Zdravlje je narušeno – bez pomoći. Na kraju je stan nestao. Ostali su samo ostaci ponosa, ali nisu ga mogli utješiti ni nahraniti. Ironija sudbine: Život u smeću. Kasnije je Stojan postao ono što je mrzio cijeli život.
Bez doma, bez obitelji i bez ijednog prijatelja, stekao je naviku skupljati stvari koje su drugi odbacili. Čovjek koji je mrzio smeće sada je živio u njemu. Hladno jutro, prazan želudac i zeleni kontejner u stražnjem dijelu supermarketa bili su sav njegov svijet. Iza ugla, sudbina je odlučila progovoriti s njim o prošlosti. Pakt koji je bio namijenjen stoljećima. Zvuk vozila prekinuo je tišinu. Moderni kamion za smeće koji se nalazi pored kante za smeće. Stojan se posramio, pokušao je pokriti lice, ali bilo je prekasno. Čovjek koji je izašao iz kabine nije bio tipičan za svoju profesiju. Imao je samopouzdanja, posjedovao je mirnu i uglednu narav. Kad je skinuo rukavice i pogledao Stojana ravno u oči, nasilje prošlosti ponovno se pojavilo sa svim svojim bijesom.
Bio je to Marko. Istina bez odmazde U ovom trenutku, sve Stojanove prethodne izjave su ponovljene. Riječi sramote, protjerivanja i uvrede su bile povezane s njima. Međutim, Marko se nije vratio da bi se osvetio. Posjedovao je razumijevanje u sebi. Dok su Stojanu tekle suze, Marko se srušio na njegovu odjeću i zagrlio ga. Nije se brinuo o smradu, prljavštini ili povijesti. Samo je promatrao čovjeka koji je mlatio rukama. Znak trijumfa i za djelo i za ljudski rod. Marko je tada saznao istinu koju Stojan nije mogao ni sakriti: Kamion, tvrtka, posao – sve je to bilo od Milika Marka.
Počeo je od dna, naučio je zanat, osnovao korporaciju i stvorio sustav koji je zapošljavao više ljudi. Na vratima kamiona bio je naziv tvrtke, što je pokazivalo da je nekada sramotni posao postao slavan. Status nije titula, već priroda. Ova priča nije ograničena na jednog oca i sina. To je utjelovljenje društva koje često zanemaruje vrijednost drugih. Uči nas sljedeće: nepoštovan posao je sramota, ljubav koja nadahnjuje ponos je ono što stvaramo, ali način na koji je stvaramo nije isti kao ljudi koji jesmo.
Stojan je bio shrvan gubitkom svega jer se pretplatio na pogrešnu ideologiju. Markov uspjeh temeljio se na njegovoj ljubavi prema radu, predanosti i humanosti. U konačnici, dječak kojeg je mrzio bio je jedina osoba koja ga je posjećivala kada mu ništa nije ostalo. I možda najznačajniji aspekt je slika: Muškarac u odijelu nalazi se pored kontejnera – ne namjerava se riješiti smeća, već pomoći čovjeku da se popne van.
